Venčani kum u Kragujevcu ubio je Baraninu Željku Buntiću
Dan pre ubistva Buntić je proveo s vlasnikom „Metroa“, Milivojem Milivojevićem, koji je takođe bio i njegov kum na svadbi.
Željko Buntić, bokser iz Bara, trenirao je i družio se sa Vasilijem Vasom Pavićevićem, Goranom Anđelićem Makazom i Jugoslavom Jugom Vučinićem; on mu je bio kum i krstio ga u Ostrogu.
Dugo je živio u Kragujevcu, gde je radio kao obezbeđenje i bio zaposlen u gradskoj upravi. U 2005. godine ubijen je ispred SUR „Metro“ u naselju Bresnica, kada ga je s leđa uboden u vrat.
Dan pre ubistva Buntić je proveo uz vlasnika „Metroa“, Milivoja Milivojevića, koji je takođe bio njegov kum na svadbi.
Prema pričama suseda, golubari su se često okupljali u kafani „Metro“. Policija je sumnjala da je upravo Milivojević, poznat kao Dida Golubar i vlasnik lokala, izbo nožem svog kuma Buntića u vrat, a za njim je raspršena potera.
Buntić je sa prijateljima proveo večeru u pečenjari blizu Metroa.
Dida Golubar nas je častio pečenjem i pićem jer je pobedio na nekom takmičenju golubara. Oko 20 sati otišao sam s njim da uzmemo piće za kafanu. Ostavio sam Milivojevića da unese piće, a ja se vratio u društvo. Željko je nekad samo rekao: „Otići ću do Dide i vraćam se za pet sekundi.“ Kad ga nije bilo ni posle petnaestak minuta, pozvao sam ga na mobilni telefon, ali se nije javljao. Otišao sam u kafanu, ali tamo je već bila interventna jedinica – rekao je prijatelj ubijenog.
Dida Golubar je uhapšen nakon desetodnevnog skrivanja.
Buntić je sahranjen u Baru. Nakon opela, na lokalnoj radijskoj stanici, prijatelji Buntića naručili su pesme kako bi mu poslali poslednje pozdrave, jer se smatra da je bio veliki veseljak.
Željko Buntić se družio sa nekrunisanim kraljem crnogorskog podzemlja, Vasom Pavićevićem, koji je ubijen noću između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu od Podgorice do Petrovca.
U devedesetim godinama mnogi mladi životi su izgubljeni u krvavim obračunima mladih sa „vrelog asfalta“, među kojima je bio i vođa „barskog klana“ Vaso Pavićević. Rođen je 1963. na Kosovu, a nekoliko godina kasnije njegov otac je preuzeo posao u Baru, što je prouzrokovalo selidbu. U Baru je odrastao, prvo se bavio fudbalom, a potom boksa.
Pre završetka školovanja Pavićević se preselio u Beograd, gde je nastavio da se bavi sportom. Bio je član Srpske garde pod komandom Đorđa Božovića Giške. Poznat je kao žestoki momak i ratnik, sa izuzetnom fizičkom spremom (bio je prvak u boksu 1986.), a prema nekim mišljenjima upravo jaki treninzi spasili su mu život dva puta.
Živeo je na relaciji Beograd-Bar, u Baru se oženio i rodio sin, a nakon toga se vratio u Beograd gde je nastavio da se bavi boksom.
Preživeo je dva atentata.
Prvi pokušaj ubistva se desio u Beogradu; Pavićević je po izlasku iz boks kluba, gde je trenirao, ušao u automobil, a zatim su dva maskirana napadača ispalila na njega kišu metaka – čak 39, od kojih ga je pogodilo devet. Ipak, uspeo je da se oporavi; po četiri dana stane na noge i ubrzo se vrati u Bar.
Drugi pokušaj atentata dogodio se godinu dana kasnije u Baru, kada je snajperista pogodio dok je izlazio iz kuće. Pavićević je i tada teško povređen; polomljena mu je vilica i ramena, a majka i sestra ga su pronašle u lokvi krvi i verovale da je mrtav. Ipak, uspeo je da se izvuče iz ovog napada, a javnost sve više počela da se interesuje za njega.
Porodica navodi da Vaso nije znao ko bi ga želeo mrtvim, a takođe nikada nije otkrio na koga se oslanja niti razloge svoje sumnje.
Pre završetka školovanja Pavićević se preselio u Beograd, gde je nastavio da se bavi sportom. Bio je član Srpske garde pod komandom Đorđa Božovića Giške. Poznat je kao žestoki momak i ratnik, sa izuzetnom fizičkom spremom (bio je prvak u boksu 1986.), a prema nekim mišljenjima upravo jaki treninzi spasili su mu život dva puta.
Živeo je na relaciji Beograd‑Bar; u Baru se oženio i rodio sin, a potom se vratio u Beograd gde je nastavio da se bavi boksom.
Legendarni Baranin i Jovo Vujičić ubijeni su u sačekuši noću između 24. i 25. aprila 1996. godine, na putu od Podgorice do Petrovca. Nađen je njihov parkirani automobil prepun metaka (između 60 i 100 otkucaja). Policija je pronašla pravilno parkiran Opel Kadet kojim su se Pavićević i Vujičić kretali ka Baru. Izgleda da su pucani u glavu, što se pretpostavlja zbog nošenja pancira.
U automobilu pronađeno je zlato, novac i druge vrednosti, kao i otkočen pištolj Pavićevića. Postoje brojne teorije o smrti Pavićevića i Vujičića. Prema jednoj od njih, prvo su ih zaustavila policijska patrola u 22:00, što je bilo signal ubicima da se pripreme. Nije poznato da li su to bili pravi policajci ili maskirani kriminalci, ili možda članovi službe bezbednosti; nakon toga je saobraćaj na toj deonici puta blokiran kako bi atentatorima pružio vreme i prostor za izvršenje ubistva. Barani su ponovo zaustavljeni na vrhu Paštrovića Gore, kada su ih iz više oružja – tačnije iz tri vrste – ispalili između 60 i 100 metaka.
Postoji sumnja da je Vaso Pavićević te noći ubijen od strane onih kojima je verovao, jer bi izuzetno oprezan i iskusni čovek ne dozvolio da ga zaustave. Postoje teorije da su na njegovom putu bili neki od bliskih prijatelja ili čak policija, maskirani kriminalci, a pored njih se navodi i ljudi iz tadašnje državne bezbednosti kao potencijalni organizatori.
Ubistvo Pavićevića i Vujičića nikada nije razjašnjeno, ostaje misterija do te mere da ni danas istražitelji ne mogu sa sigurnošću tvrditi da se zločin dogodio baš na tom mestu.
Postoji čak i sumnja da je zločin počinjen negde drugde, a zatim su čaure, automobili i njihova tela premešteni na mesto gde su ih istraživači pronašli. Nakon Vaše smrti ubili su sve pripadnike njegovog klana.
Vaso Pavićević će ostati upamćen zbog poznate Versaće jakne koju je nosio u filmu „Vidimo se u čitulji“.
Verovali ili ne, ta jakna je tada koštala neverovatnih 15.000 maraka, koje je Vasa iskeširao.