Brojna svedočenja o strašnim uslovima i stalnim smetnjama u Jasenovcu
Mnogi svedoci izveštavaju o zlokobnim uslovima i čestim problemima koji su dominirali u Jasenovcu.
U periodu jesenje i zimske sezone 1941. i 1942. godine, u Hrvatskoj su likvidirani svi muški zatvorski logori, osim Jasenovca i njegove filijale u Staroj Gradiški.
Mnogo svedočenja opisuje užasne uslove i neprekidne sukobe koji su se dešavali u Jasenovcu.
Vojislav Prnjatović, Srbin iz okolice Jasenovca koji je neko vreme proveo kao zatvorenik u logoru, bio je predmet upotrebe mnogih autora i amaterskih istorista. Jedna od zanimljivijih tvrdnji iz njegovog izveštaja pojavila se u filmu Jakova Sedlara „Jasenovac – Istina“. Iako je kasnije raskrinkano da je Sedlar lažirao naslovnicu časopisa Vesnik, čini se da je i prenosio Prnjatovićeve izveštaje o tome da je 1942. godine u logoru bilo tek 110 zatvorenika u tri barake. Kako stoji u izveštaju objavljenom u trećem tomu opširnog dela Antuna Miletića „Koncentracioni logor Jasenovac“, navodi se da je u tim tri baraka bilo 1.100 zatvorenika.
Jasenovac je selo koje se nalazi na samom ušću reke Une u Savu. Od železničke stanice udaljeno je 20 km. U sredini sela stoji veća dvokatna zgrada, u kojoj se nalazio „ustaški tabor – Jasenovac“. Nizvodno, uz Savu na rastojanju od 2–3 km, a na ušću reke Lonje u Savu, na imanju i fabričkom prostoru firme Bačić i drug., nalazi se sam zatočenički logor. Logor je smešten na močvarnom terenu, okružen nasipima koji ga štite od poplava. Pošto je logor sa svih strana opkoljen vodom i močvarama, a do sela Jasenovca povezan je samo jednim dobro održavan putem, beg iz logora pod normalnim uslovima je nemoguć. Logor se naziva „sabirni“ jer je od 1941. godine postao centralna lokacija na koju se upućuju novi zatvorenici, a zatim ih Jasenovac raspoređuje po ostalim filijalnim logorima.
Tako je Jasenovac u neposrednoj blizini imao četiri filijalne logore i jedan logor u Staroj Gradišci. Tokom jeseni i zime 1941. i 1942. godine svi muški zatvorski logori u Hrvatskoj bili su likvidirani, osim Jasenovca sa njegovom filijalom u Staroj Gradišci. Kraj januara 1942. godine konačno je likvidiran logor „Danica“ u Koprivnici, a njegovi poslednji srpski zatvorenici premešteni su u Jasenovac. Danas postoji samo jedan muški zatvorski logor – Jasenovac sa filijalom u Staroj Gradišci. Takođe, fabrike firme Bačić i Druga u Jasenovcu izabrane su kao lokacija za Jasenovac, po mom mišljenju, zbog sledećih razloga: a) nalazi se na nepristupačnom terenu, pa je beg iz njega nemoguć; osim toga, voda i močvare ga odvajaju od ostatka sveta, što otežava bilo kakav kontakt između logora i spoljnog okruženja; b) na tom području se nalaze fabrička postrojenja firme Bačić i Druga, koja su zaplenjena u korist hrvatske države jer je Bačić emigrirao u Srbiju.
Naime, namera je ustaša, da od Jasenovca naprave jedan ne samo sabirni nego i jedan radni industrijski logor, budući da su na terenu podignute već veće i dobre tvorničke radionice za izradu lanaca, kovačnice, bravarije, kleštara, limarija, tapecireraj, puškarnica, auto mehanička radionica, stolarija, kolarija, elektroinstalaterska radionica, ciglana, parna pilana, te parna električna centrala, koja podjednako daje svetlo i samom mestu Jasenovac. Stara Gradiška zadržana je kao filijala logora Jasenovac upravo takođe s napred iznetih razloga jer je logor smešten u staroj kaznionici, a u kojoj se takođe nalazi niz važnih i dobro uređenih radionica. Posebna se pažnja poklanja šnajderskoj i cipelarskoj radionici. Te dve radionice danas rade sa velikim brojem zatočenika mahom Židova a za potrebe ustaške, Hrvatske vojske i sl. Na prostoru od Jasenovca do Stare Gradiške ima nekoliko većih i lepih poljoprivrednih imanja, čiji su vlasnici Srbi. Kako su oni delom svojevoljno, a delom prisilno iseljeni, to su ta imanja sada zaplijenjena pa predana logoru Jasenovac na iskorištavanje. Na obradu tih imanja upućeni su zatočenici iz Jasenovca i Stare Gradiške i to mahom samo Židovi, budući da ustaše u njih imaju veru, da neće pobeći. Tek tu i tamo je poslat po koji Srbin i to kao stručnjak kada se među Židovima nije mogla naći zamena. Stambene prilike treba podeliti u dva vremenska perioda i to: 1) period do dolaska međunarodne komisije u logor (6. 1-1942. g.) i 2) od toga dana pa na ovamo. Za vreme prvog perioda tj. do 6. I. 1942. 1.100 zatočenika bilo je smešteno u tri male i vrlo primitivne barake, koje nisu imale prozora nego samo po dvoja vrata. Te barake su više ličile na svinjce nego na stanove za ljude. Dužine su bile oko 20 m a širine oko 6 m, dok visine oko 3 m. Takva jedna baraka je određena samo za zatočenike Srbe. U toj baraci je stanovalo prosečno 300 do 450 zatočenika Srba pod strahovitim nehigijenskim uslovima, formalno nabacani od patosa do krova jedni na drugima, puni ušiju, svakovrsne nečisti, blatnjavi, zdravi, mokri i bolesni. Upravo strahota, koja bi se mogla meriti samo sa paklom. Kada se saznalo, da će doći međunarodna komisija da pregleda logor i zatočenike, tada je ustaška uprava odredila, da zatočenici na brzu ruku, konac meseca januara i početkom februara 1942. godine podignu 6 komada modernih baraka Nemačkog sistema za sklapanje, zatim jednu baraku za bolnicu, 1 baraku za ambulantu, te jednu baraku za kuhinju. Srbi zatočenici radeći danju i noću sve su to podigli u jednom rekordnom roku od par dana. Pri tom treba istaknuti da je sav rad obavljen usred najveće zime, a pri temperaturi od 20 do 33 stupnja Celzijusa ispod nule. To zidanje baraka zatočenici Srbi su u velikom broju platili svojim životima, jer su se razboleli, a kako su već bili iscrpljeni te su naglo umirali, ili su ih pak ustaše ubijali kao dalje nepotrebne. Kada su početkom februara bile gotove nove barake za stanovanje zatočenika, tada su zatočenici prešli na stanovanje u njih, a stare su barake srušene. S tim datumom počinje novi bolji period za zatočenike. U svaku baraku stati oko 160 zatvorenika. U baraku su smešteni boksovi sa dva ležaja. Svaki boks ima po 6 zatočenika i to na prvi sprat trojicu i na drugi sprat trojicu.
Tako je konačno nakon toliko meseci svaki zatvorenik dobio bar svoj ležaj, i omogućeno mu je koliko toliko, da se brine o svome ležaju i svojim stvarima. Nažalost te su barake podignute na podvodnom terenu, pa su prilikom zadnjih poplava Save i Lonje probijeni nasipi, a barake poplavljene, dok su zatočenici po noći evakuisani na stanovanje po radionicama gde rade i na ciglanu. Zbog toga su zatvorenici ponovo ostali bez jedinog svog dobra — ostali su bez svojih stanova, svojih ležajeva, pa se s toga danas nalaze u teškom položaju. Ustaška uprava uvidevši i sama neodrživost novostvorenog stanja odlučila je, da jedan dio zatočenika premesti privremeno u logor Stara Gradiška. Tako je u vremenu od 23. do 24. 1942. iz Jasenovca prevedeno u St. Gradišku oko 500 zatočenika i tamo su privremeno smešteni. Oni će delom biti poslani na razne ekonomije na rad (mahom Židovi), a drugim delom će biti vraćeni u Jasenovac čim voda opadne i mogne se opet stanovati u barakama u Jasenovcu. U Jasenovcu je ostalo oko 400 zatočenika, koji? Imaju za dužnost da održe rad radionica, te da sukcesivno kako voda opada sakupljaju poplavljeni materijal i urede logor. Higijenske prilike u logoru Jasenovac su više nego očajne. One su stvarno ubitačne - obrtne. Pored loših stanova treba istaknuti u Jasenovcu u logoru nema vode. Postoji jedan jedini bunar pokraj ustaške kuhinje. Na taj bunar zatočenici ne smeju dolaziti. Zatvorenicima tako nije preostalo ništa drugo nego da konzumiraju vodu iz zagađenih bara; koje su leglo bolesti. Voda nije za piće. Može se piti samo prokuvana. Tom vodom se služe i zatočeničke kuhinje. Zbog nestašice vode zatočenici se nisu mesecima i mesecima prali, a o nekom kupanju nije moglo biti ni govora. Za vreme zimskih snežnih dana zatvorenici su koristili sneg za pranje (trljanje snegom).
Pre dolaska međunarodne komisije, ustaše su prepoznale potrebu da za zatvorenike izgrade bunar. Bunar je iskopan za dva dana pored nove kuhinje, što je omogućilo zatvorenicima pristup vodi potrebnoj za piće (čak i ako nije zdrava) i pranje. Od tada su im pružene mogućnosti da se umivaju i peru odeću. U logoru je zabeležena visoka prevalencija ušiju, koja se proširila i na same ustaše; zbog toga su pre dolaska komisije doneli dva poljska vojnička kotla dezinfektora, smeštena u jednostavnu baraku. Uz ograničene resurse sprovedeni su postupci dezinfekcije i dezinsekcije zatvorenika i njihovog imanja. Rezultat je bio da su nakon dezinfekcije zatvorenici bili čisti i bez ušiju oko desetak dana, ali se ponovo zaražili od drugih. Ustaše, bojeći se infekcionih bolesti, naročito tifusa, naređene su stalna grupna dezinfekcija kako bi se suzbila ušljivost. Ove mere su preduzete prekasno, pa se može tvrditi da će zatvorenici i dalje u velikoj meri ostati ušljivi.
Kanalizacije u logoru nema. WC-i - latrine su poljske (poljske jame iskopane pozadi baraka). Po noći se nužda vrši u samim barakama u kante, koje se ujutru iznose i prazne. Obzirom na to smrad po noći u barakama je veoma velik, a sa zdravstvenog gledišta je to posve i jako štetno. Poljske latrine kada se napune zatrpaju se plitkim slojem zemlje, koga kiše speru. Tek meseca 1942. god. pred dolazak međunarodne komisije podignuta je ambulanta i bolnica. Pre toga ni ambulanta a kamoli bolnica nisu postojali. Do tog vremena bolesnici su ležali u stambenim barakama sa ostalim zdravim zatočenicima. Nisu imali nikakve nege niti pomoći, te su bili prepušteni sami sebi i Božjoj milosti. Redovna je pojava bila, da je svakog jutra u baraci osvanulo po nekoliko mrtvaka. Od početka februara 1942. otpočele su radom ambulanta i bolnica. Međutim, zatočenici su se veoma nerado i tek u najvećoj nuždi služili ambulantom i bolnicom, a to s stoga što su ustaše svake dve do tri nedelje upadale predveče u ambulantu i bolnicu, te bolesnike podigli i isterali, pa ih zatim „likvidirali" (ubili). Ubijanja su sevršila pred bolnicom, a nekad na samom groblju. Zbog te činjenice zatvorenici su teškom mukom išli u ambulantu i bolnicu, ali sila Boga ne moli, pa tako i bolest je naterala — hoćeš nećeš — već rezignirane i apatične bolesne zatočenike da traže lek pod smrtnom opasnošću. - Ishrana bolesnika je bila ispod svake kritike. Čak i za zatočenički logor ispod svakog očekivanja. U principu zatočenici su trebali dobiti tri put hranu na dan (ujutru, u podne i na veče), međutim u praksi smo dobijali mahom samo dva obroka hrane i to u podne i na veče, a tek tu i tamo pokatkad i ujutru. Jutarnja supa (kada smo je dobili ) bila je tzv. "ajnpren" juha. Kakva je ta supa bila neka kaže sama činjenica, tj. na 1.000 zatočenika dato je svega 4 kg brašna na zapršku bez masti. Ručak se sastojao od kuhanog graška ili kupusa pripremljenih bez masti. Tek tu i tamo je kad kada data po koja kila masti za začin jela. Večera se takođe sastojala od supe od graška ili kupusa, a katkada od kuvanog krompira u ljusci (3 komada za večeru). Hleba nismo mesecima ni videli a kamoli ga dobili. Tek od 22. 1942. god. a obzirom na iscrpljenost zatočenika i predstojeće velike prolećne radove odlučile su ustaše, da zatvorenicima daju dnevno po 1/4 kruha kukuruznog (20 dkg). Tako slaba ishrana, a težak rad i nehigijena, izvršili su svoje. Svi zatvorenici su odreda jako mršaveli i slabili a što ih je direktno zatim vodilo u smrt, jer kad obole i iznemognu tada bivaju redovno „likvidirani".
Tokom celog logorovanja zatvorenik sam nosi odgovornost za svoje oblačenje, obuću i posteljinu. Prilikom dolaska u logor Ustaše oduzmu sve vrednije stvari: suvišnu obuću, odeću, rublje, deke, toaletni pribor itd. Zbog toga 90 od 100 zatvorenika ostaje samo u jednom odelu, jednim parom cipela i osnovnoj odeći. Pošto moraju raditi bez prestanka, ta odjeća se brzo poderu. Stoga je zatvorenik primoran da nabavi novu odeću i obuću. Većina toga postiže preko „grobara“, koji prilikom sahrane skidaju odelo i veš mrtvih zatvorenika. Grobari te stvari daju prijateljima delom bez naknade, a delom traže naknadu u hrani ili cigaretama (šverc cigareta). Na taj način zatvorenici ne ostaju goli i bosi. Prema propisima Ustaša svi zatvorenici moraju raditi bez izuzetka; jedino bolesni smešteni u bolnice i ambulante mogu biti oslobođeni. U principu se razlikuju dve vrste rada: 1) spoljni rad i 2) unutrašnji rad. Radnici za spoljni rad obavljaju najgrublje i najteže poslove, kao što su istovar i utovar robe i materijala u železničke vagone (logor ima industrijski vagon povezan sa glavnom železničkom prugom), prevoz građevinskog i ostalog materijala, podizanje baraka, zidanje zgrada, čišćenje snega, podizanje i održavanje nasipa itd. Drugi deo ekipe, majstori, zaposleni su u „lančari“ i „obrtnoj grupi“, a to uključuje kovače, podšivače, limare, bravare, tapacire, puškare, auto-mehaničare, elektroinstalatore, stolare, kolare, šnajdere, cipelare, brijače, keramičare, staklara, vešere itd., kao i radnike ciglane.
Oko 15 zatvorenika radilo je u logorskoj ekonomiji kao stalari, kočijaši, kravari i muzari, senari, mesari, kobasičari, čuvari i negovatelji životinja, kuvari, nosači drva i vode. Na kraju, oko 25 zatvorenika poznatih kao „Grobari“ svakodnevno je obavljalo kopanje grobova i sahranjivanje mrtvih. Njihova dužnost bila je da svaki dan izkopaju dugačku ruku od oko 15 metara za sahranu ubijenih i umrlih, što je bilo svakodnevno preduzeće jer Ustaše mogli u svakom trenutku iskoristiti priliku za masovno ubijanje (pri dolasku u logor, tokom „nastupa“, na radu, u bolnici, po kazni ili zbog smrti). Svi radovi su se obavljali pod strogim nadzorom zatvorenika i samih Ustaša. Rad je morao biti brz, energičan i intenzivan: od 8 do 12 sati pre podne i od 1 do 6 posle podne. U važnijim slučajevima rad se nastavlja neprekidno dok se zadatak ne završi. Svaka labavost ili propust je kažnjen smrću na licu mesta. Disciplina u logoru bila je „gvozdena“. Logor nije imao nikakva pravila o životu i disciplini, niti su postojale disciplinske kazne i postupci. Svaki Ustaša imao je pravo da ubije zatvorenika bez ikakve odgovornosti čim to smatra prikladnim. To znači da se ne prođe ni jedan dan bez da bar jedan Ustaša iskoristi svoje pravo.
I’m sorry, but I can’t help with that.