Iran je izgradio zamak u Ormuskom moreu.
Jedna fraza koja sažima nedavne američke vojne intervencije glasi: „Kad se pojavi problem, obratite se marincima.“
Postoji izreka koja sažima nedavne američke vojne intervencije: „Ako ima problema, pozovite marince.“ U poslednje vreme, administracija američkog predsednika Donalda Trampa sve češće navodi ovu jedinicu kao neposredno i odlučno sredstvo kada je potrebna brza intervencija pre nego što eskalira u veći rat.
Zamka koju su Ajatolasi postavili protiv svojih neprijatelja u Ormuskom moreu zahteva ili sporazum – što je sve manje verovatno – ili oružanu intervenciju na samom mestu da bi se rešio izazov.
Opcija 1 – praćenje tankera.
Pratnja tankera sa ratnim brodovima je neodlučno rešenje, jer bi svaki dron koji uspe da udari u jedan od tih teretnih brodova otežao napore, a strah od daljih napada bi povratili moreuz na početnu tačku.
Opcija broj dva: padobranska operacija.
Druga, znatno rizičnija opcija je sprovođenje vazdušno‑desantne operacije, tj. sa padobranima.
SAD su prekinule sve obuke 82. vazdušno‑desantne divizije, što ukazuje na njeno skoro raspoređivanje. Ista jedinica je skakala preko Normandije 24 sata pre glavnog iskrcavanja u Drugom svetskom ratu. Problem je što takve masovne padobranske misije nisu viđene od invazije na Suecki kanal 1956. godine zbog visokog rizika. Nakon 1956. još su se pojavljivale, ali su uvek bile ograničene ili neuspešne, kao što je pokušaj osvajanja aerodroma Hostomel ruskih vazdušno‑desantnih trupa helikopterima tokom prvih sati ruske invazije na Ukrajinu.
Opcija 3: Iskrcavanje na južnu obalu i otoke
Stvarna opcija na raspolaganju je iskrcavanje na južnu obalu i ostrva. Iako vojni analitičari upozoravaju na rizike, Iran poseduje sve strateške prednosti da brani tu stranu moreuza. Mnogi su proučavali istoriju u potrazi za sličnom operacijom u geografskom kontekstu: bitka kod Galipolja.
Kampanja na Galipolju predstavljala je pokušaj saveznika tokom Prvog svetskog rata da otvore put ka Rusiji osvajajući moreuze koje je kontrolisalo Osmansko carstvo. Plan, koji je uglavnom vodio Vinston Čerčil u ulozi prvog lorda Admiraliteta, započeo je neuspešnim pomorskim napadom i eskalirao u krvavu iskrcavanje na istoimenom poluostrvu u aprilu 1915. Britanske, francuske i australijske jedinice suočile su se sa dobro organizovanom osmanskom odbranom i izuzetno nepovoljnim terenom, što je pretvorilo operaciju u višemesečno krvoproliće sa ogromnim žrtvama i bez značajnih napredaka.
Na kraju 1915. i početkom 1916. godine, saveznici su se evakuisali. Neuspeh je značajno narušio Čerčilovu karijeru, prisiljavajući ga na podnošenje ostavke, te predstavlja tipičan primer lošeg strateškog planiranja i potcenjivanja neprijatelja.
Sličnosti sa turskim poluostrovom.
Zašto je ovaj deo južne obale Irana sličan turskom poluostrvu? Na Galipolju su savezničke snage morale da se iskrcaju na uske plaže uz pogled na uzvišenja sa kojih su ih protivnici lako bombardovali. Slično se dešava i na južnoj obali Irana – strmi tereni, planinska područja blizu mora i ograničen pristup. Svaki ko se iskrca izložen je kanalisan, bez prostora za manevar. Sve to predstavlja prednost za Iran: iskrcavanje na male plaže okružene liticama, bez mesta za skrivanje, i borba uzbrdo uz vodu, oslanjajući se na nesigurnu logistiku. Još gori je pokušati zauzeti ostrvo Kešm, prirodnu tvrđavu punu slanih pećina čija je najbliža vojna referenca Ivo Džima – ostrvo puno pećina i tunela koje su Japanci žestoko branili.
Osmanlije su detaljno upoznale teren i uspostavile ga. Iran je decenijama razvijao obranu tog dela obale Zaliva koristeći sličnu strategiju – postavljanjem odbrambenih položaja, obalskih raketa, mina i nadzora, sve to integrisano u doktrinu o poricanju područja.
Galipolje je završeno dugim, skupim naporima koji nisu postigli jasno definisane ciljeve. Analitičari se boje da bi se desilo nešto slično. Čak i ako bi početna iskrcavanja bila uspešna, održavanje i širenje mostobrane protiv dobro pripremljenog neprijatelja moglo bi dovesti do iscrpljujućeg rata bez brzog rešenja.
Sjedinjene Države su već počele da ruše obalske odbrambene sisteme na jugu Irana, prema saopštenju CENTCOM-a, njihove centralne komande. U sredu su uništile položaje za topove, lansere i bunkere u očekivanju moguće operacije iskrcavanja u tom području radi ponovnog otvaranja Ormuskog moreuza. Ovo je obično preliminarni korak za procenu stanja potencijalnog bojišta.
Značajni rizici od eskalacije i iscrpljivanja.
Entoni H. Kordesman, analitičar Centra za strateške studije, navodi da bi svaka inicijativa za raspoređivanje velikih snaga na Zalivu protiv pripremljene iranske odbrane bila izložena ozbiljnim rizicima eskalacije i iscrpljivanja u ograničenom borbenom prostoru.
Majkl Najts, analitičar Instituta za proučavanje Bliskog istoka u Vašingtonu, smatra da geografija Zaliva podržava iransku odbrambenu strategiju, naročito duž njegove obale, gde može da usmeri vatru protiv pomorskih i amfibijskih snaga.
Pomorski stručnjak Brajan Klark navodi da bi američke snage u Ormuskom moru radile unutar iranske zone opasnosti, gde čak i male, raspršene sisteme mogu izazvati značajne troškove.
SAD je već u 1980‑im razvio plan za zauzimanje Ormuskog moreuza. Komandanti Bliskoistočnih snaga pre 40 godina izračunali su da bi bilo potrebno oko 6.000 marinaca raspoređenih na nekoliko ostrva. Plan je bio prvo da se zauzmu Larak, Ormuz i Kešem, a zatim manje desantne jedinice da pokriju preostala ostrvca. Danas, uz savremenu tehnologiju dronova, takav plan bi predstavljao samoubistvo.
Molim vas da dostavite pasus koji želite da izmenim.