Krimos Grof bio uključen u prostituciju
Opasan je bio; žene su mu padale pod noge, a smrt ga nije izbegla.
Đuro Radonjić Grof se smatrao opasnim kriminalcem kojem su mnogi sklanjali put. Imao je 39 godina kada je stradao, ali nije poginuo od neprijateljskog metka kao većina njegovih „kolegija“, već u saobraćajnoj nesreći.
Kao i većina njegovih kolega iz vrelog asfalta, poginuo je u svojim tridesetim godinama života; uzrok smrti bila je saobraćajna nesreća.
Radonjić se rodio u Crnoj Gori, a do Beograda je stigao preko Kosova, i to već sa samo 15 godina.
Imao je neobičan stil – kicoško oblačenje koje bi se moglo opisati kao „sve mi boje dobro stoje“, ali upravo zbog toga i zahvaljujući lepim devojkama kojima je uvek bio okružen, dobio nadimak Grof.
Na početku svog boravka u Beogradu dokazivao je svoju snagu kroz svađanja kod nekadašnje Glavne železničke stanice, a kasnije se upustio u poslove povezane sa prostitucijom.
On je polako ušao u taj krug jer su mu prijatelji koji se bave robijstvom prebacivali „devojke noći“ na čuvanje. Tada, za razliku od današnjeg sveta gde je prostitucija lako dostupna i vidljiva na svakom uglu, ona je bila skrivena daleko od očiju javnosti.
Kada je odlučio da podigne svoje poslove na viši nivo, Grof se premešta na zapad, gde ubrzo počinje da kradi.
Proveo je ukupno 11 i po godina u zatvorima Nemačke, Austrije, Holandije i Italije; jedini je od Srba koji su u to vreme robijani u evropskim zatvorima, a nije dobio ni jedan dan kraću kaznu.
Neretko je umeo da priča kako je, nakon ubistva Ljube Zemunca, kog je 1986. u Frankfurtu ubio Goran Vuković Majmun, uticaj srpskih kriminalaca znatno opao, te da su prevlast preuzeli Hrvati i Albanci. U tom kontekstu je govorio i o robiji koja više nije bila jednostavna kao nekada za Srbe s obzirom da su do stvari koje su im trebale dok su "unutra" dolazili znatno teže.
Jedan od retkih glumaca iz filma „Vidimo se u čitulji“ je doživeo uspeh tokom emitovanja i nastavio da živi posle toga.
Jedna od njegovih replika u pomenutom filmu glasila je: „Svakako je lepše imati ženu i decu nego voditi ovakav život“.
U 1998. godini poginuo je u teškoj saobraćajnoj nesreći na Ibarskoj magistrali. Očevi i prijatelji su naveli da je, uprkos posedovanju „besnih mašina“, u trenutku nesreće vozeo „neki krš – juga ili stojadin“. Umro je na licu mesta, star 39 godina.
U filmu „Vidimo se u čitlju“ izjavio je da planira povlačenje iz kriminala, ali istovremeno je naglasio da bi Beograd bio dovoljan za sve kriminalce, naročito mlađe, ukoliko se rasporede po lokacijama i poslovima. Takođe je dodao da će to sami videti…ako prežive.
Najpoznatiji citat koji se odnosi na tuče u tim zatvorima glasi: „Kada mi neko nešto kaže, ja ga nabodim jer… nisam dobro razumeo nemački jezik i mislio sam da se smeju.”