Žena otkriva mučnu istinu o brutalnom zlostavljanju od strane rođene majke
Prvi put u životu sam se osećala zaista sigurno.
Katrina Kolijer, ugledna britanska autorka, dugo je nosila traumu koja se odrazila na svaki segment njenog života. Otkako je postala svesna sebe trpela je verbalno i fizičko zlostavljanje, a mučitelj je bio niko drugi do žena koja ju je donela na svet – majka. Narcis, kako je kasnije otkrila. U trenutku kada je čula da je zauvek slopila oči, nije osetila bol, već – olakšanje. Kao da je tek tada prvi put udahnula vazduh i shvatila šta znači biti slobodan.
U tihoj noći, u 2:34, moj mobilni telefon je zazvonio. Kad sam na ekranu videla ime sestrine, instinktivno sam znala šta će se desiti: naša majka je umrla. Bila sam u pravu – imala je 87 godina. Preminula je tokom noći usled krvarenja u mozgu; sve se dogodilo brzo. Iako gubitak roditelja obično ostavlja decu skrhanu od bola, u mom slučaju nije bilo tako", izjavila je Katrina Kolijer, čija ispovest prenosi "Daily Mail".
Razgovor sa sestrom se skratio na činjenice i trajao je samo pet minuta. Kada sam primila sve potrebne informacije, zatvorila sam oči uz olakšanje i ponovo zaspala. Možda zvuči čudno, ali nekoliko sati kasnije osećala sam tiha radost dok sam šetala psa, razmišljajući o trenutku kada sam dobila poziv i šta je to zapravo značilo. Bilo je 2:34. Brojevi u nizu... Kao da sam shvatila da mi je majčina smrt dala priliku da idem napred, baš kao što vreme nikada ne staje.
Jer, ona nije bila obična majka. Umesto bezuslovne ljubavi i brige, obasipala me je nečim drugačijim. Bila je surova; zlostavljala me verbalno i fizički. I danas se dobro sećam jednog od najranijih incidenata, kada sam imala samo tri godine. Snažno me je udarila u vrtiću jer sam, plačući, pred svima rekla da ne želim da idem kući. Smatrala je da sam je osramotila u javnosti. Taj događaj često mi je prepričavala u kasnim tinejdžerskim godinama, bez trunke kajanja ili žaljenja.
Nikada nije zaslužila da je nazovem mamom.
Bila sam najmlađa u porodici sa četiri deteta. Svi smo bili izloženi zlostavljanju. Najteži su nam bili trenuci kada bi nam govoreći da nismo dovoljno dobri, što se događalo gotovo svaki dan. Fizičko nasilje je prekinuto tokom mojih tinejdžerskih godina, kada sam postala dovoljno velika i snažna da se oduprem. Međutim, verbalni napadi nisu prestali sve dok se nisam potpuno udaljila u 43. godini.
Do tog poziva u decembru, duboko sam se i dalje plašila majke – koja nikada nije zaslužila da je zovem „mama“, a kamoli „mamica“. Šta ako pronađe novi način da me povredi? Često je koristila manipulaciju i laži, taktiku „zavadi pa vladaj“ kako bi nas sprečila da se ujedinimo protiv nje. To je, naravno, ostavilo trajne posledice na naše odnose.
Iako joj nikada nije zvanično dijagnostikovan poremećaj, jasno je da je bila osoba sa narcisoidnim sklonostima, koja je imala stanje koje ju je činilo egocentričnom i sebičnom. Uživala je u ulozi žrtve, manipulisala ljudima oko sebe bez najmanje tragova empatije, a sve to vreme se prikazivala svetu u sasvim drugačijem svetlu. Svi su je smatrali uglednom gospođom iz srednjeg sloja.
Živeli smo u velikoj kući i pohađali privatne škole. Redovno smo primali batine od nje – golim rukama ili drškom od metle – što je već bilo prikladno „oružje“, zbog sitnica koje bi svaki drugi roditelj ignorisao, kao što su odgovaranje, neposlušnost ili bezazleni nestašluk.
Otac, cenjeni profesor na univerzitetu, zbog posla je bio odsutan od kuće čitav dan. Iako je bio svestan svoje uloge, distancirao se od svega što se događalo, često ublažavajući njene izlive besa komentarišući nas rečima poput „Ne možeš promeniti svoju majku“. Sada mi je jasno da njegovo neintervencijsko ponašanje, odnosno nedostatak brane, bilo jednako štetno kao i njeno zlostavljanje. Nismo imali nikog bliskog na kog bismo se mogli osloniti ili kome bismo verovali, a koji bi nas u krajnjem slučaju zaštitio.
Braća, sestre i ja dolazili smo u školu sa vidljivim modricama i podlivima, ali sedamdesetih i osamdesetih godina učitelji nisu mogli mnogo da pomognu deci ako bi i primetili problem. Ako bi se usudili i pozvali roditelje, to bi sigurno dovelo do još batina.
Čak i kada su socijalne službe bile uključene, službenici bi došli i videli veliku kuću sa bazenom, tople krevete, puno igračaka i hranu u frižideru. Iza svih tih šarenih kulisa verovatno ne bi shvatili da smo zapravo živeli pod stalnim i apsolutnim strahom, plašeći se da ne izazovemo njen bes. Kada su u školi u jednom redovnom izveštaju – inače pozitivnom – skrenuli pažnju mojim roditeljima da treba više da se trudim, dobila sam batine koje i danas pamtim. Imala sam 12 godina.
Bez obzira na sve moje napore da budem savršena i da je usrećim, nikada nije bilo dovoljno. Ona, s druge strane, uvek nije mislila da radi nešto pogrešno. Ako bih ikada zaplakala, rekla bi mi: „prestani sa krokodilskim suzama“. Čak i mnogo kasnije, kada bih kao odrasla i zrela pomenula njeno zlostavljanje, sve bi negirala. Kada bih je podsetila na neki grozan komentar koji je izrekla, nazvala bi me lažovom. Na kraju, višegodišnje nasilje dovelo je do toga da razvijem iskrivljeno shvatanje pojma „brižan odnos“.
Sećam se kako me je jednom zgrabila za uši i tresla bez milosti. Zabila je svoje nokte u moju kožu, pa sam počela da krvarim. Tada je bila besna jer je trošila dragoceno vreme na čišćenje krvi i postavljanje zavoja. U mojoj izobličene stvarnosti, u kojoj sam očajnički tražila svaku dobrotu, to mi je delovalo kao čin brige.
Katrina Collier je podelila objavu 🇺🇸🇬🇧🇨🇦🇲🇽✨ (@katrinamcollier)
Trauma iz detinjstva može da se vrati na razne načine kada najmanje očekujete. Decenijama kasnije, dok sam bila na brodu koji je plovio prema Galapagosu i doživela morsku bolest, povraćala sam preko ograde. Dok su neki putnici pokušavali da mi pomognu i uputili utešne reči, jecala sam nekontrolisano, ne shvatajući zašto su tako ljubazni. Tada sam se setila da sam jednom u ranom detinjstvu pila antibiotike koji su me mučili. Povratila sam se na pod u kupatilu. Majka je poludela i udarila me jer nisam stigla do WC šolje.
Posle tako užasnih iskustava, kakve su mi bile šanse da uđem u zdravu vezu? Kada sam završila školu, želela sam što pre da pobegnem od kuće, ali je moje samopouzdanje toliko oštećeno da me stalno ubeđuje da nisam sposobna za samostalan život i da nemam hrabrosti da idem napred.
Upisala sam fakultet, ali sam se povukla; sa 19 godina sam počela raditi u banci. Kad sam se konačno preselila kod prijateljice, mama je odmah preuredila moju sobu i pretvorila je u prostoriju za goste, kao da je jedva čekala.
Obmanula sam verenika i odustala od venčanja.
Nisam imala poverenja u sebe i prolazila sam kroz loše veze. Prva veza bila je izuzetno nasilna, a ja sam opet doživela iste stvari – udarce i ponižavanja. Bili smo zajedno 18 meseci. Iako me je njegova bivša devojka upozorila na njegovu mračnu stranu, zanemarila sam to i verovala da će se promeniti. Ali, na kraju, nakon brutalnog prebijanja, morala sam da pozovem policiju. Zabranjen mu je pristup. Iako je svima bilo jasno šta se dešava, nekako sam ubedila sebe da sam glavna odgovorna za to što je postao nasilnik.
Posledice majčinog emocionalnog zlostavljanja proširile su se još više... Sa 27 godina upoznala sam i zaljubila se u divnog čoveka. Međutim, tu zdravu vezu sam razrušila prevarom i otkazala venčanje, verujući da ne zaslužujem njegovu ljubav i da je nemoguće da me voli neko tako dobar.
Onda sam se preselila u London, gde i dalje živim. Upoznala sam nekog drugog i venčala se s njim. Samo smo pobegli i sklopili brak, bez obaveštavanja nikoga. Kad sam majci javila da sam se udala, ona je reagovala tako što mi je rekla da je „muž prevelik za mene“.
Katrina Collier je podelila objavu 🇺🇸🇬🇧🇨🇦🇲🇽✨ (@katrinamcollier)
Nisu svi stvoreni da postanu roditelji.
Da li sam ikada želela porodicu? Da... Ali istina je da sam se plašila jer sam brinula o tome kakav bih roditelj postala. Nisam htela da se ta loša lančana reakcija nastavi. U strahu da ne prenesem traumu na sledeću generaciju, odlučila sam da nikada neću imati decu.
Ni moj suprug nije želeo decu iz raznih razloga. Godinama su nas osuđivali zbog toga. Ali ako me iskustvo sa majkom naučilo nečemu, to je da nisu svi stvoreni da budu roditelji. Često sam se pitala zašto je moja majka imala četvoro dece kad nije bila sposobna da im pruži ljubav ili dobrotu. Možda je pokušavala popuniti neku prazninu u sebi, jer i sama potiče iz disfunkcionalne porodice? Možda je mislila da će je roditeljstvo ispuniti, ne shvatajući da ljubav mora biti obostrana?
Decenijama sam u glavi slušala njen glas koji mi je ponavljao da nisam vredna... Počela sam da se oporavljam tek kada sam, u 40. godini, krenula na terapiju i otkrila da imam kompleksni PTSP zbog trauma iz detinjstva. Proces izlečenja mi je pomogao da shvatim da je majka bila narcisoidna ličnost i da ništa što bih uradila ne bi promenilo njeno ponašanje. To mi je ulilo samopouzdanje da napokon izgradim divan život, daleko od nje.
Iako mi brak nije ispao najsrećniji (završio se posle devet godina u najdubljem prijateljstvu i razumevanju), postala sam priznata autorka i održavam predavanja o međuljudskim odnosima. Mnogo sam putovala: popela sam se na Kilimandžaro i planine u Peru, ronila na Galapagosima, istraživala Kristalnu pećinu u Gvatemali, letela iznad Viktorijinih vodopada, spavala u pustinji... Majci sam se javljala samo zbog reda, možda i iz nekog izvitoperenog osećaja dužnosti.
Kada bismo se videli, iako je bilo retko, ništa se ne bi promenilo. Zato sam 2015. godine prekinula svaki kontakt. Blokirala sam ga bez objašnjenja – nema smisla narcisu objasniti gde su granice, jer ih će ionako ignorisati. Prijatelji su mi govorili da je majka, uprkos svemu, samo jedna, i da treba da održavam vezu. Ali to ne biste savetovali nekome koji pokušava da se oslobodi nasilnog partnera, zar ne? Nema mnogo razlike.
Kada sam prekinula komunikaciju s njom, osetila sam da mi je težak teret pao s leđa. Pritisak koji sam dugo nosila nestao je, istopio se. Ali tek kad sam čula vest o njenoj smrti, došlo je olakšanje koje nijedna udaljenost nije mogla pružiti. Taj glas konačno potpuno utihnuo je. Prvi put u životu, osetila sam se zaista sigurno.
Pre njene smrti napisala sam memoare pod nazivom „The Damage Of Words: A Memoir Of Healing Self-Hate And Gaining Self-Mastery“, da pokažem drugima kako mogu prevazići zlostavljanje u detinjstvu i započeti put izlečenja. Znam da će mnogi biti uznemireni kada čuju da sam sretna što je moja majka umrla, ali otkako sam to izjavila, primila sam mnogo poruka od ljudi koji se tako osećaju. Kao brojevi koje sam videla na ekranu – 2:34 – uvek treba ići napred.