(Ne) majka proziva ženu zbog nedostatka deteta.
U 2025. godini sam shvatio da nije svaka majka dobar primer za majčinu ulogu i žensku snagu; ta pouka je još jednom potvrdila 2026.
Ne svaka majka je istovremeno dobra majka i dobra žena; to mi je pokazala 2025. godina, a 2026. godina mi je potvrdila. Nakon prošle kolumne (hvala na velikoj čitanosti, mada nisam ni sumnjala u sebe) dogodilo se nešto što mi se u karijeri još nikada nije desilo.
Devojka mi je se javila i prepoznala se u tekstu, ali nije bila identifikovana po imenu, prezimenu, fotografiji, inicijalima niti sam navela nikakav podatak koji bi ukazao na njen identitet.
Ipak je došla, i to na pasivno‑agresivan način, baš onako kako bi svaka poštena glavna uloga moje kolumne trebalo da reaguje.
Evo i kolumna – ko još uvek nije pročitao, ovde.
Ovaj potez iznenadio je moje kolege jer takva praksa nije uobičajena među novinarima. Priznajem da su moji sjajni advokati nasmejani ovim postupkom, jer kada se sami prepoznate u tekstu u kojem vaše ime ne spominje i odlučite da se obratite novinarki te je napadnete zbog toga, možda problem nije u samom tekstu… ako me razumete.
Na početku je izjavila da ne želi da se govori o njenoj „ružnoj prošlosti“, jer ima dete. Govorila je kako ne želi da dete bude pogođeno njene odluke sutra; majčinstvo je opisivala kao zaštitu, alibi i svetinjsku barijeru iza koje stoji sve.
A onda je izgovorila rečenicu koja me je iznenadila:
Bog ti nije dao dete iz nekog razloga.
Zaustavila sam se.
Ne zato što me je pogodilo; nikada nisam bila udata, nikada nisam radila na deci i to trenutno nije moj životni plan. Za mene trudnoća je samo izbor, a ne obaveza zbog mog starosti od skoro 30 godina ili dugogodišnje veze.
Nikada neću dozvoliti da neko meri moju vrednost brojem beba ili ocjenjuje moj identitet prema biološkom satu. Žena koja odluči da se kroz život suočava i vredno radi, živi i razmišlja sopstvenom glavom, je prava svetinja; svi ostali sudovi su smešni i besmisleni. Vratimo se na ovu (ne)majku.
Pomislila sam – kako da se osećam, žena koja nikada ne može zatrudniti?
<|start|>analysis<|message|>We are given a prompt. The user says: "Šta da sam žena koja godinama pokušava?" ... The user wants to produce a revised version of the text in Serbian. So we need to keep only the revised paragraph, no explanation and no additional text.
Ok. We must rewrite it. Let's do that. Ok.
Poznajem mnogo žena koje se nalaze u sličnoj situaciji. Ovu kolonu sam posvetio njima jer o tome malo ko govori… ali jasno je da se to često koristi kao oružje protiv njih.
Postoji jedan opasan društveni fenomen o kom se ćuti – dvostruki aršini velikih, samoproglašenih „majki“... Majka ušla u rijaliti da zaradi za dete i onda joj moramo dati aplauz. Nema veze što majka dete neće videti godinu dana, srozaće svoj moral i postojanje, ugroziće mirno detinjstvo svog deteta svojim izlivima besa u rijalitiju, kao i burnim ljubavnim vezama i intimnim odnosima bez pokrivača.
U današnjem društvu majčinstvo je postalo vrhunac moralnosti. Ako imate dete, smatra se da ste uzdignuti, ozbiljna žena i osoba koja može sve da vam kaže; a ako nemate dete, nešto nije u redu s vama. Ili ste sebični, ili karijerni, ili „samo Bog zna zašto vam nije dato dete“.
Šta se dešava s ovim velikim majkama kad nastane problem zbog njihovog moralnog ponašanja? Kada bi te velike majke morale da opravde lošu odluku? Kako tada oprati savest?
Jednostavno je bilo; takođe su razmišljale o tome.
Onda se koriste kod dece, izlažu decu, prizivaju Boga kroz njih, iako kada čine zlo na iste decu ne razmišljaju. Tada nema svetinje, odgovornosti ni istog moralnog kompasa kojim mere druge žene. To su ti dvostruki standardi.
Majčinstvo nije moralni certifikat, neplodnost nije kazna, a odsustvo deteta nikako ne potvrđuje Božiju poruku. Najlakše je ponižiti ženu tamo gde je najranjivija.
U zemlji gde žene i dalje postavljaju pitanje „A kad ćeš ti?“, gde se VTO šapuće kao sramota, a tuđa materica posmatra kao javna svojina, takve rečenice nisu bezazlene. One boli, naročito kada ih izgovori neka „miljenica Boga“ koja već ima dete.
I možda me nije dotaklo, ali oni pogađaju ženu koja se upravo vratila iz klinike, skriva suze od muža i smeje se na porodičnim ručkama dok je pitaju: „Šta čekate, kad će beba?“
Pre nego što sledeći put izgovorite „Bog ti nije dao dete s razlogom“, zastanite i zapitajte se: ko ste vi da sudite tuđi život? Ko ste vi da vrednost žene merite brojem beba u njenim rukama?
Postoje majke koje zaboravljaju na odgovornost, koriste decu kao alibi za sopstveno opravdanje, pretvaraju se u svetinje, a istovremeno čine zlo. Takve „majke“ nisu svetinje; one su samo senke svoje pohlepe, licemerja i kukavičluka.
Postoje žene koje svakog dana snose cenu svog sna o detetu.
Žene koje drže suze da ne bi slomile porodicu, žene koje plaćaju terapije, broje mesece, bore se sa hormonima, nadom i razočaranjem. One su prave svetinje. One su one koje čuvaju dostojanstvo kad svet gubi kompas.
One su tu za druge žene kako bi pokazale da se borba ne odnosi samo na pojedinca, već i na čitav svet.
Postoje žene koje život doživljavaju poput reality programa, ponosno brojeći svoje abortuse, a zatim jednog dana odlučuju da rodi dete i time se predstavljaju kao da su osvojile trofej, dok istovremeno kritikuju žene bez dece.
Takvo ponašanje ne znači hrabrost niti svetost – to je licemerje prekriveno samoljubljem.
One ne shvataju šta znači čekati, patiti, brojati mesece, prolaziti kroz terapije i držati nadu u rukama dok se svet raspada. Ne znam ni ja, ali sam slušala druge žene koje su prošle kroz to i rekla bih da je to pakao na Zemlji.
Dok one paradiraju svojim „postignućima“, žene koje se bore za potomstvo, one izgrađuju svetinje, trpe, ćute i nastavljaju borbu svaki dan, sa dostojanstvom koje nijedno dete, nijedna medalja ni diploma ne može da kupi.
Majka može biti svetinja, ali žena koja voli, bori se i ne ponižava tuđe srce niti odluke, ta je sama po sebi svetinja. Bez obzira da li drži dete za ruku ili samo svoj ponos i dostojanstvo.
Zapamtite, dragi moji, da ne svaka majka predstavlja dobru majku i ženu.
Ona koja se diči brojem svojih „uspeha“ u životu – bilo da je to abortusi ili deca – nikada neće biti svetinja niti borac za svoje naslednike. Ona samo pravi buku i vadi se na decu, dok prava svetinja prolazi tiho, svakodnevno, sa hrabrošću koju niko ne vidi osim onih koji su pored nje.
Žena koja plače tiho, boreći se sa nepravdom sveta i sopstvenog tela; ona koju rodbina stalno pita „Kad ćeš roditi?“, onu koju muž ostavi jer ne može da joj pruži naslednika, onu koja je zamrznula svoju matericu, onu koja više ne veruje ni u Boga jer je pokušala i nije uspela… e takvu ženu bodrim!