Najveća ČISTA se odvija u savremenoj kineskoj vojsci.
Prema istraživanjima, gotovo polovina najvišeg vojnog rukovodstva pogođena je.
Dok svet šumi o ratovima, protestima i globalnim potresima, u Pekingu se sprovodi jedna od najvećih čistki u savremenoj kineskoj vojsci, navodi The New York Times.
Zamena generala Džanga Jousje, bivšeg potpredsednika Centralne vojne komisije, tela koje upravlja Narodnooslobodilačkom vojskom Kine, je samo vrh ledenog bregova.
Prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (CSIS), u poslednjih četiri godine smenjeno je, pritvoreno ili nestalo iz javnosti oko sto generala i general‑pukovnika, odnosno ljudi na najvišim komandnim pozicijama.
Među njima su komandanti zaduženi za operacije prema Tajvanu, čelnici ključnih vojnih odeljenja i lični vojni pomoćnici predsednika Si Đinpinga. Čak je i Džang Jousja, nekada drugi najmoćniji čovek kineske vojske, uklonjen bez detaljnog objašnjenja.
Razmere su takve da je, prema procenama istraživača, pogođena skoro polovina najvišeg vojnog rukovodstva. Samo prošle godine je uklonjeno više od 60 visokih oficira, a trend se nastavio i ove godine. Mnoge ključne pozicije ostale su prazne, a proces imenovanja novih ljudi ide sporije i pod pojačanim nadzorom.
Analitičari upozoravaju da takvo čišćenje neće proći bez posledica. Po njihovim rečima, u kratkom roku Kini bi bilo izuzetno teško pokrenuti veliku vojnu operaciju protiv Tajvana, teritorije koju Peking smatra svojom.
Problem nije samo u brojevima, već i u kombinaciji lojalnosti i stručnosti. Potrebno je oboje – apsolutnu političku odanost i visoku profesionalnu kompetenciju, a takvih kadrova, nakon masovnih promena, sve je manje.
Džang Jousja je bio simbol jedne generacije. Ratni veteran iz sukoba sa Vijetnamom 1979. godine, član kruga poznatog kao „crveni prinčevi“, deca revolucionara koja su formirala Narodnu Republiku, smatrao se čovekom od poverenja. Zbog toga njegova smena izaziva dodatne sumnje da se ne radi samo o borbi protiv korupcije, već i o političkom obračunu unutar vrha Partije.
Vojska ima ključnu ulogu jer u kineskom sistemu nije pod državnom vlasti, već se nalazi pod Komunističkom partijom, a njen najviši komandant je upravo Si.
Paradoks je u tome što Narodnooslobodilačka vojska danas na papiru izgleda impresivno: više od dva miliona aktivnih pripadnika, godišnji budžet od oko 300 milijardi dolara, ubrzana modernizacija, hipersonično oružje, novi nosači aviona i rastući nuklearni arsenal. Ipak, brojke ne garantuju nužnu spremnost za rat.
Si je postavio 2027. godinu kao stotu godišnjicu osnivanja vojske, smatrajući da do tada Kina mora biti sposobna da vodi i završi „ozbiljan rat“. Ipak, većina analitičara ne veruje da to automatski implicira napad na Tajvan. Procene eventualnog neuspeha bi bile katastrofalne za samu Kinu, a vojni vrh još od 1979. zazire od avantura bez jasne garancije uspeha.
U pozadini svega stoji korupcija. Od dolaska Sija na vlast zamenjeno je više od 110 generala, a priče o bogatstvu postale su gotovo legendarne. Sistem u kojem je vojsci decenijama dozvoljeno, pa čak i podsticano, da učestvuje u poslovima i polulegalnim aktivnostima, stvorio je mrežu interesa iz koje je teško izaći čistih ruku, navodi Jutarnji.
To je upravo ono što Xi Jinping daje snažan alat kontrole: samo malo ko na vrhu imaju potpuno neokaljane dosije. Zbog toga današnje čistke obavljaju dvostruku funkciju – s jedne strane jačanje discipline i borbene spremnosti, a s druge učvršćivanje političke lojalnosti vrha vojske prema jednom čoveku. Međutim, cena takve strategije može predstavljati operativnu slabost u trenutku kada Kina želi da pokaže svoju snagu.
Na kraju, pitanje nije samo ko je sledeći na redu, već i da li vojska koja prolazi kroz najdublju unutrašnju turbulenciju poslednjih decenija može istovremeno biti spremna za najveće geopolitičke izazove. Ona teži ka sili koja će biti moderna i potpuno odana. Ostaje da se vidi da li može dobiti oboje, zaključuje The New York Times.