Pec je progutao pitona u Indoneziji
Otac od 30 godina, roditelj troje dece, posetio je plantažu da sakupi sok.
Zastrašujući snimci objavljeni na društvenim mrežama objavljeni su pre nekoliko godina i tada su podigli buru širom planete. Na njima se vidi trenutak kada su Pecu, indonežanskog farmera, izvadili iz stomaka preko sedam metara dugog pitona, a koji ga je udavio i progutao.
Peco, 30‑godišnji otac troje dece, otišao je na plantažu palmi da prikupi sok za proizvodnju smeđeg šećera, kada ga je u regiji Severni Luvu napala ogromna zmija neposredno nakon sumraka u utorak.
Džinovski piton je ugušio Pecu, omotavajući se oko njegovog tela i smrskavši ga do smrti. Nakon toga je izvučio svoju snažnu vilicu kako bi progutao muškarca visokog 160 centimetara.
Zabrinuti rođak, šurak Vavan, krenuo je u potragu za Pecom jer se on nije vratio kući u Zaseok Mamea, u selu Malimbu, okrug Sabang. Na putu je naišao na zmiju sa velikim stomakom i odmah obavestio selo.
Ustražujući trenutak kada je čovek izrezan iz trbuha pitona dužine 7 metara, koji ga je pritisnuo do smrti i progutao celog u Indoneziji https://t.co/ybOm9L8mM3
Meštani su brzo stigli i uhvatili pitona koji je vario; potom ga rasporili. Snimali su kako seku reptila i izvlače telo nesrećnog farmera, sav prekriven sluzom.
"Često smo se šalili da bi nas noću mogla pojesti zmija. Svi smo svesni te opasnosti. Ne mogu objasniti kako je moj brat došao do toga. Bio je izuzetno iskusan", rekao je Vavan.
Policija je potvrdila da je piton ubio farmera i obavestila njegovu suprugu Devi i troje dece o nesreći.
"Zmija je otkrivena, a zatim su se okupljeni meštani zajedno izvukli telo žrtve iz stomaka pitona. Nakon toga, telo je prebačeno kući gde će biti kremirano", rekao je Ipda Jusman, šef policije u Sabangu.
POGLEDAJTE - PRONAŠE DEHIDRIRANU ZMIJU OTROVNICU NA SAMRTI: Kad su joj dali vodu, njena reakcija ih je oduvla! (VIDEO)
Samo malo ljudi nije uplašeno zmajevima.
Međutim, bez obzira na to koliko su opasne, one su i dalje živih bića.
Potrebna im je pomoć kada se nađu nemoćnim, kao što je slučaj sa ovom zmijom iz snimka koja je dehidrirala bez vode.
Pogledajte ovu zmiju koju Srbi zovu Čuvarkuća; ona se pojavljuje samo u jednom slučaju – smrznućete se kada čujete razlog njenog pojavljivanja!
U Srbiji, kao i većinom drugih zemalja, termin „zmija čuvarkuća“ označava zmiju vrste *Natrix natrix*, poznatu pod imenima obična smukulja ili obična smukuljica. Ova neotrovna zmija se najčešće susreće u ruralnim i šumovitim delovima, ali je takođe prisutna i uz vodenje površine poput jezera, reka i močvare.
Zmija čuvarkuća je prilično mala, obično dugačka između 50 i 80 centimetara, boje joj se kreće od smeđe do sive sa tamnim mrljama ili prugama duž leđa. Na trbuhu ima karakterističnu belu boju, a oči su crvene. Ova vrsta zmije nije opasna po ljude jer nema otrovne zube i obično se udaljava od ljudi kada ih primeti.
Zmija čuvarkuća ima važnu ulogu u ekosistemu jer se hrani raznim sitnim vodenim organizmima, kao što su žabe i ribe. Takođe može doprineti kontroli populacije štetnih insekata i miševa. U većini slučajeva, ova zmija je korisna i neagresivna prema ljudima.
Kod drevnih Slovena, kada se u kući ili dvorištu pojavi zmija čuvarkuća, smatra se da će se dogoditi nepogodan događaj za ukućane. U tom smislu, zmija je služila kao upozorenje na negativne okolnosti. Njeno prisustvo uvek je signaliziralo zlo, a kada su se očekivali povoljni događaji za porodicu, ona nije bila prisutna – što znači da je predstavljala vesenika loših vijesti.
Taj nemili događaj mogao je postati još gori ukoliko se u tom trenutku zmija ubije. Ljudi su se plašili zmija, pa je često bilo da se takva zmija ubije. Ako bi se čuvarkuća ubila, to bi predstavljalo veliku uvredu predaka, što bi značilo da se ubio predak i počinio greh na nivou roda. Osveta od predaka bila bi skoro smrt nekog ukućana.
<|start|>commentary
Mnogi smatraju okean spokojnim i prelepim mestom, ali najnoviji snimci iz mračnih dubina ostavili su gledaoce u strahu.
Znamo da pod površinom vode postoje čudna i fascinantna stvorenja. Ipak, vodena okruženja nisu samo dom simpatičnim delfinima i šarenim ribama; u dubinama se kriju zastrašujuća bića koja mogu izazvati talasofobiju kod ljudi.
Ova veličina ostavlja bez daha.
Snimci koji se prikazuju prikupljeni su tokom ekspedicije Cape Eleuthera, koju je sprovela institucija i organizacija OceanX; njihovi istraživači uspeli su da postave satelitske markere na morske životinje.
Na početku, nije sasvim jasno šta se pojavilo pred kamerom zbog oblaka peska s morskog dna. Nekoliko trenutaka kasnije, istraživači su ugledali biće, čija veličina ostavlja bez daha!
Naučnici su objasnili da je naš cilj bio ajkula iz porodice Hexanchus griseus.
Dominantan predator
Ovo biće pripada veoma staroj grupi riba, srodnim vrstama koje su živjele još u periodu kada su dinosauri dominirali zemljom.
Danaske jedinke zadržale su izgled veoma sličan onome kod svojih predaka, što potvrđuje njihovu uspešnost i sposobnost prilagođavanja kroz milione godina.
Hexanchus griseus, poznat i kao kravlja ajkula, predstavlja vodeći predator u morskom ekosistemu, živi na dubinama do 2.500 metara. Može da dostiže dužinu više od pet metara, a prosečna težina iznosi oko 500 kilograma.
Oduševljenje i strah
Publika je ostala zapanjena snimkom, a reakcije su miješale divljenje i strah, izvještava LadBible.
Jedna osoba je napisala: „Ovo je čudovište“, a druga se nadovezala: „Deluje kao scena iz naučno‑fantastičnog filma“.
Treća je dodala: „Neverovatno je da ovakva bića postoje u izolovanim delovima naše planete. Zaista te tera da razmisliš o tome šta se skriva u tamnim dubinama.“
Pogledajte: živi na dubini od 150 metara, može da poje ajkulu u jednom potezu – ovo je Vobegong, izvor straha i treptaja velikih dubina.
Mauricio Hojos još uvek se priseća pritiska koje su joj čeljusti ajkule sa Galapagosa, duže od tri metra, nanijeli na njegovu glavu.
Životinja je iznenada prešla na njega sa neverovatnom brzinom, jedva mu davši vremena da se sakrije i pokuša da u poslednjem trenutku zaštiti venu na vratu.
„Kad je zatvorila čeljust, osetio sam pritisak ugriza; posle otprilike sekunde otvorila ju je ponovo i pustila me“, rekao je Hojos BBC Mundo iz svog doma u Donjoj Kaliforniji, Meksiko, malo više od mesec dana nakon što je preživeo incident.
Hojos, morski biolog sa više od trideset godina iskustva u proučavanju ajkula u njihovom prirodnom okruženju, bio je na istraživačkom putu u Kostariki kada ga je u septembru napadnuo ajkula.
Dva meseca kasnije, i još uvek sa ožiljcima od napada na licu, opisuje oporavak kao „neverovatan“.
Iako se nada, kaže, da će opet sresti napadačicu.
Za Hojosa, ono što mu se desilo tog dana u vodama uz Kokosova ostrva je rezultat prirodnog životinjskog ponašanja kada se suoči s nečim što percipira kao pretnju.
„U tom slučaju, taj ujed je bio poput psećeg“, kaže on.
Jeste li primetili da psi često grizu kada im se neko drugi previše približi?
Ne nanose štetu, već samo smiruju drugog psa.
Hojos, zajedno sa kolegama, pričvršćuje akustične uređaje na ajkule kako bi lakše otkrili područje u kojem se razmnožavaju i parenje; u okviru svog posla dobio je informaciju od turista da je u ovim vodama primećena ajkula.
To se desilo na dubini od 40 metara.
Hojos je rekao kapetanu broda na kojem se nalazio da će tamo ostati „maksimalno pet minuta“. Zatim je ušao u vodu i polako počeo da zaranja.
Hojos se prisetio kako je sreo ajkula.
Ta džinovska ženka, dužine između 3 i 3,5 metra, prošla je pored mene i kretala se ka dnu, a ja sam se raspoložio da je obeležim na donjem delu njenog leđnog peraja.
Ali Hojos, koji je tokom višedecenijske karijere proučavao brojne vrste ajkula, navodi da je ova životinja reagovala drugačije od drugih.
„Metalni vrh zakačen na kabl koji visi sa sonde ušao je glatko u nju; za razliku od drugih ajkula koje sam obeležio i koje su odmah potom pobegle, ova se okrenula i pogledala me“, priseća se on.
Video sam kako mi njeno malo oko merkuje, a zatim sam primetio da se veoma smireno okreće i odlazi.
Hojos kaže da nije odvratio pogled od Ajkulina dok je ona odlazila, ali se ona, iznenada i bez najave, okrenula prema njemu.
Nagnuo sam glavu i osetio kako joj donja čeljust zabija u moj obraz, dok je gornja pritiskala moju glavu.
Pretpostavljam da sam se nalazio ne duže od sekunde u njenim čeljustima, a zatim ih je naprosto ponovo otvorila.
„Kad ih je zatvorila, osetio sam pritisak ugriza, a onda me je samo pustila“, izgovara on.
Zubovi ajkule sa Galapagosa, nazubljeni i ukupno 29, ostavili su duboke rane na licu i glavi Hojosa, a takođe su mu presekle cev za kiseonik u ronilačkoj opremi.
Iako je preživeo napad ajkule, još uvek se nalazio pod smrtnom opasnošću.
Uz to, jedan od zuba je razbacio njegove naočare, a krvna voda dodatno je zamutila već ograničenu vidljivost.
“Kad sam primetio da iz creva više ne dolazi kiseonik, obezbedio sam drugo što imamo, nazvano oktopod, koje se koristi za davanje vazduha drugima kada im je potrebno“, rekao je on BBC Mundo.
Ali onda sam shvatio da regulator ne funkcioniše i umesto da reguliše vazduh, on ga ispušta; zato sam morao da se prisetim obuke i počnem da ga kontrolišem usnama.
Hojos je krvario, bio je oslepljen, a vazduh mu je ubrzano ispuštao, pa je izračunao da ima manje od minuta da stigne na površinu.
Budući da nisam mogao ništa da vidim, potražio sam svetlo koje sam znao da se nalazi na površini.
Veoma pažljivo koordiniram pokrete; počeo sam da plivam nagore kako bih izbegao haotične pokrete koji bi privukli ajkulu.
Kada je Hojos stigao na površinu, mladić ga je uvukao na brod; a kada je kapetan primetio njegovo stanje, obavestio je obalu da prijavi incident.
Hojos je izjasnio da se ne osećao bola od povreda sve do mnogo kasnije.
Očigledno sam bio pod uticajem adrenalina, ali ugriz nije bio toliko bolan.
Najbolje se osećao udarac: kada me je ugrizla ajkula – životinja dužine tri metra koja je brzo kretala; to je bilo kao da vas je udario automobil.
Na vilici mi je ostala ogromna modrica; mislila sam da je polomljena.
Kada su se dogovorili, tim bolničara odmah je bio spreman da mu pruži prvu pomoć. Hojos je imao sreću.
Osim što je preživeo napad i uspešno izašao na površinu, nijedna od njegovih rana nije se infikovala, a proces oporavka bio je kraći nego što bi neko mogao da zamisli.
Doktori su mi rekli da je sve izvanredno: napad se dogodio 27. septembra, preveženi sam 34 sata, hirurgi su uklonili oštećeno tkivo, a dva dana kasnije su već procenili mogućnost izvođenja rekonstruktivnog zahvata.
Po Hojosovom mišljenju, sve bi moglo da se završi mnogo gore.
Prema doktorima, mladić koji je preživeo napad ajkule na Galapagosu u istoj oblasti 2017. godine, ostao je skoro mesec dana u hiperbaričnoj komori jer se njegove rane nije dobro zaceljivala.
Rekli su mi da je moj oporavak bio izvanredan.
Posle zahvata lekari su priznali koliko su bili zabrinuti zbog mogućnosti infekcije, jer je povreda na licu predstavljala direktan put do mozga.
Široko se smeje, Hojos navodi da već planira povratak u vodu i da je rezervisano krstarenje sa ronjenjem za 14. novembar. Takođe kaže da je preživljavanje napada ove jačine pojačalo njegovo poštovanje prema životinjama koje proučava.
Mnogi ljudi smatraju da bi okeani bili mnogo bolji bez ajkula, ali to je zato što ne razumeju ključnu ulogu tih životinja u održavanju delikatne ravnoteže.
Pokazujući veliki ožiljak na obrazu, izjavljuje: „Ovo je dokaz da mi je ova ženka spasila život; ne mogu ga interpretirati ni na drugi način.“
Ovo iskustvo će mi omogućiti da nastavim da iznosim pozitivan stav prema ajkulama i da se zalažem za njihovo očuvanje u budućnosti.
U međuvremenu, ajkula iz Galapagosa, koja je zadržala Hojo u čeljusti, nastavlja svoj prirodni život u dubokim vodama, a on se nada da će je opet sresti.
Pošto je uspio da je označi pre nego što ga je napala, ta opcija zaista postoji.
U januару idem na Kokosovo ostrvo; putujem od 20. do 27. u tom mesecu.
„I naravno da idem u Roku Sukij, roniću se tamo dole“, kaže on nepokolebljivo.
Pogledajte: živi na 150 metara ispod mora i može da poje ajkulu u jednom potezu. Ovo je Vobegong – strah i trepet velikih dubina.
Mnogi veruju da je morski pas najveći predator okeana, ali to nije tačno. U dubinama se kriju druga bića, neka toliko moćna da mogu pojesti morskog psa u jednom zalogaju! YouTuber Barney Dillardstone upustio se u zanimljivu avanturu uz pomoć svoje kamere tražeći retke morske životinje u dubinama. Tako je putovao i na Bali, poznato indonezijsko ostrvo, gde je snimio zapanjujuće morske životinje.
Pogledajte šta je zabeleženo u okeanu. Ovo retko viđeno stvorenje poseduje neverovatne sposobnosti i može pojesti morskog psa jednim potezom. Snimak je postao prava internet senzacija! Zabeležio je mnoge ribe, hobotnice, morske pse… ali i nešto što je iznenadilo čak i samog autora snimka.
Video je snimljen uz pomoć mamca i kamere spuštene na dubinu od 150 metara ispod morske površine. Dillarstone je iznenađen kad je ugledao indonezijskog vobegonga. To je vrhunski predator koji lovi iz zasede, a kada napadne ili ugrize može da prouzrokuje veliku štetu.
Prema podacima, vobegong može dostići dužinu od 120 centimetara, a ostala morska stvorenja se boje njega. Ima izuzetno snažne vilice i odličan je lovac. Hrani se sa morskog dna i sposoban je da proguta čitavog malog morskog psa, ali ne i velike vrste. Smatra se da nije opasan po ljude, ali izbliza izgleda jednostavno fascinantno.
Pogledajte: ajkula je napala Slovenca na Jadranu, odgrizla mu stopalo.
Više ljudi godišnje umire od uboda ose nego od napada ajkule, šanse da vas dva puta za redom udari grom su veće. Svake godine u proseku, osmoro ljudi strada zbog morskih pasa, a prema podacima Shark Research Instituta, ljudi ubijaju 100 miliona morskih pasa. Međutim, ništa od toga ne olakšava ako se bojite da ćete dok plivate u vodi ugledati peraju. Selakofobija je paničan strah od ajkula. Naravno, poznati Spilbergov film nije pomogao.
Kako je situacija u Jadranskom moru? More je bezbedno za kupanje, ali to ne znači da se kroz istoriju nisu zabeležili incidenti.
Nikola je iz tamnih dubina Jadrana izvukao misterioznu neman; kada je shvatio šta se nalazi na udici, odmah se vratio u more.
SRI prati statistiku svih napada ajkula širom sveta u poslednjih više od 150 godina. U obimnoj tabeli, Hrvatska i Jadransko more navode se 34 puta. Prvi zabeleženi susret dogodio se u Rijeci u avgustu 1872. O tom incidentu nema mnogo informacija, osim da nije bilo povreda.
U Opatiji je u 1900. poginuo muškarac, a prema njihovim statistikama, u 1907. godini se dogodilo nekoliko napada sa smrtnim ishodom. U julu je na Hvaru preminula žena.
Mesec dana kasnije, kod Krke, prema podacima Shark Research Instituta, preminuo je poznati Josef Slivović. Istog dana, 12. avgusta, takođe kod Krke, poginula je učiteljica, kako navodi SRI, a 11. septembra još jedna žena nastradala je u Hvaru.
Institut navodi još nekoliko smrtnih napada ajkula u Jadranu tokom poslednjih decenija, ali za neke od njih ističe da nedostaju precizni podaci o tome šta se tačno desilo.
Poznato je da je poslednji zabeleženi smrtni slučaj bio Rolf Šnajder. Tokom plivanja kod Omiša 10. avgusta 1974. godine, velika bela ajkula ga je uhvatila za nogu. Italijan koji se nalazio u blizini pokušao je da otera ajkulu i uspeo je da izvuče nesrećnog Nemca na plažu. Ipak, Šnajder je izgubio deo noge i umro od krvarenja.
U članku od 8. septembra 1996. godine „Večernji list“ iznosi svoju hronologiju ovakvih napada. Prva žrtva spomenuta je kao Slovenka koja se 1938. kupala blizu Kraljevice, a sledeća žrtva bila je Zagrepčanka koja je preminula 1946.
U telu Slovena nalazili su se dva zuba ajkule.
Slučaj Damjana Peseka, tadašnjeg 43‑godišnjaka, i dalje ostaje upamćen. Slovenački ronilac je 6. oktobra 2008. u uvali Smokova, istočno od Stončice, ronio sa prijateljima na oko deset metara od obale.
Prema izveštaju Slobodna Dalmacije, Slovenac je imao oko pojasa privezanog gofa težeg od pet kilograma, što ga je učinilo mamcem za ribe. U njegovom tkivu pronađeno je dva zuba ajkule, a analiza potvrdila da su pripadala velikoj beloj ajkuli. Iako je preživeo napad, ostao je doživotni invalid.
Rekao je da ga je ugrizla ajkula; prijatelji su ga izvukli, a čamac se napunio krvlju. Hitno su ga prebacili u ambulantu na Visu, a potom helikopterom u KBC Split. Napad je bio toliko strašan da mu je stopalo povisilo, ali samo u jednoj arteriji.
“Jedini ljudi koji će imati sreću da uopšte vide ajkulu uživo, naročito neku od većih vrsta, su veoma mali broj. S obzirom na to da se mnogi boje ajkula – što je potpuno bezrazložno jer jedino mesto gde bi ih mogli videti jeste televizija ili neki akvarijum – često kažem da je šansa da u Jadranu ugledaš veću ajkulu jednaka dobitku na lutriji“, izjavio je Alen Soldo, profesor sa Odeljenja za studije mora Univerziteta u Splitu, svojevremeno za „Večernji list“.
Postojale su i čudne anegdote o ajkulama na Jadranu. U otpusnom pismu iz bolnice stoji da ga je „ajkula ugrizla na suvom“, što je dovelo do kraja njegovog sportskog ribolovnog karijere nakon što je bio zagrizen na brodu.
Na 12. marta 2006. godine, on i njegov prijatelj lovili su ajkule na otvorenom moru nedaleko od svetionika Blitvenica. Sve ulovljene ajkule vraćali su u more, ali jedna se zapetljala u najlon. Izvukli su je na palubu da je odmotre i bacili nazad u more. Nekoliko minuta kasnije jedan od njih osetio je jaku bol u nozi. Dok je krv šikljala, jurili su prema kopnu do bolnice. Ribolovcu je najviše bolao kada su mu iz noge izvlačili oštre zube.
POGLEDAJTE: Ušao je u vodu sa kamerom, a zatim se pojavila ogromna nemanja koja je progutala njegovu glavu. Ono što je usledilo? Krv!
Nekoliko dana nazad, fotograf Nacionalne Geografije podelio je priču o svom iskustvu istraživanja na Antarktiku.
Ušao sam u vodu, uplašen šta će se desiti; otplivao sam do leopard foke, a noge su mi se tresle. Odjednom je ispustila pingvina koji je došao do mene i otvorio usta. Njena glava je bila duplo veća od glave grizlija – rekao je fotograf tada.
- Celu moju glavu, zajedno sa svim kamerama, stavila je u svoja usta. A onda se desilo nešto neverovatno: otišla je, ali se vrlo brzo vratila sa živim pingvinom pokušavajući da me nahrani – ispričao je fotograf.
- Nastavila je da ostavlja živih pingvina pored mene, ali je bila pomalo razočarana kada su prolazili pored mene – ispričao je on tada.
Nastavila je i dalje donositi dodatno.
- Mislim da je razumela da nisam baš vešt kao predator u njenom okeanu i da ću vrlo brzo umreti od gladi," nastavlja fotograf sa pričom.
Na kraju je iznenada razburljala, počela je da donosi povređene pingvine, pa na kraju i mrtve. Mrvila ih je vilicom pokušavajući da mu pokaže kako se to radi, a zatim ih je silu gurala u njegovu kameru, misleći da su mu to usta.
Sve je trajalo četiri dana.
Pogledajte ceo video koji sadrži priču.