Stanković iz Priboja varao porođenuženu zbog njenog izgleda
Kad je zatrudnela, činilo se da se ostvaruju sve ono o čemu sam godinama pričao – porodica, naslednik i stabilnost.
Stanko iz Priboja, naizgled običan čovek sa stabilnim životom u Beogradu, odlučio je da u trenucima najveće ranjivosti svoje supruge – kada je bila tek porođena, iscrpljena i još uvek bolovala – potraži utehu u naručju druge žene. Danas, sa distancom i gorčinom u grlu, odlučuje da ispriča svoju priču. Ne tražeći sažaljenje, već da pokaže koliko lako muškarac može izgubiti ono najvrednije – porodicu, poverenje i poštovanje.
Ne mogu se pohvaliti onim što sam uradio. Ako me pitate da li bih sve isto ponovio – ne bih. Ali tada sam bio drugačiji čovek.
Sebičan, površan i slab. Sve ono što me danas gnušam u drugima, tada je odražavalo moj karakter.
Zovem se Stanko, rođen sam u Priboju, a sada živim i radim u Beogradu. Imam 39 godina, posjedujem stabilan posao u logistici, automobil i stan – sve što se vidi spolja i broji. Bio sam u braku sa ženom koju sam mislio da volim. Irenu sam upoznao još na fakultetu, kada je tek upisivala četvrtu godinu. Bila je nenametljiva, topla, skromna, bez maski i prenemaganja – upravo takva me je osvojila. Ubrzo smo počeli da živimo zajedno, a potom se venčali.
Kada je zatrudnela, činilo se da se ostvaruju sve one stvari o kojima sam godinama pričao – porodica, naslednik, stabilnost. Međutim, kako su meseci prolazili, tiho sam se udaljavao. Nisam znao da to uopšte može da se desi – da žena nosi dete, a ja je posmatram kao stranca.
Irena je postajala sve drugačija. Telo joj je bilo otečeno, stomak ogroman, lice bledo i često umorno. Ceo dan je ležala, borila se sa mučninama, kasnije sa bolovima u leđima i nesanicom. Nije imala ni snage ni volje za doterivanje, a meni je to počelo da smeta. Nije me više uzbuđivala. Umesto da budem uz nju kao podrška, gledao sam napolje.
U firmi sam imao koleginicu Tamaru – mlađu, zgodnu, urednu i prepun komplimenata. Ona me je gledala kao muškarca, dok je moja žena (s obzirom na to što sam sebi tako opravdavao) videla mene samo kao pomoćnika za kupovinu i vožnju do lekara. Počelo je porukama, flertom, a ubrzo se pretvorilo u nešto mnogo prljavije.
Dok je Irena ležala kod kuće sa otocima na nogama i osećala trudničke bolove, ja sam spavao s drugom ženom. To se dešavalo više puta. Nisam se zaustavio ni kada je porodila.
Porodila je krajem februara carskim rezom. Naš sin Viktor je došao na svet. Video sam suze u njenim očima dok ga držala, kada ga prvi put podojila i kad mi je pružila ruku u sobi prepunoj tihe svetlosti. Pomislio sam: „Sada je kraj mojim glupostima.“ Ali nije bilo tako.
Samo nekoliko nedelja kasnije, ponovo sam se našao s Tamarom. Sve više sam izbegavao kuću. Pronalazio sam razloge – posao, gužve, umor. Irena je ostala tiha; nikada mi ništa nije izgovorila direktno. Samo me je gledala tim tihim, razočaranim očima koje su kao da molile, ali bez glasa.
A onda, jednog dana kada sam se vratio kući, njih nije bilo.
Ni Irena ni dete. Ništa u njenom ormaku. Na stolu je poruka – običan list iz sveske, ručno napisan:
Stanko, nemoj me tražiti. Irenu više ne poznaješ. Našla je svoju sreću. Hvala ti na sinu. Budi mu bolji otac nego što si bio meni muž.
Svet mi se raspao. Doslovno. Iako nisam zaslužio ništa manje. Zvao sam je, molio, slao poruke, zvao sve što poznajem. Niko nije želeo da mi kaže gde je. Samo posle sam saznao da je otišla kod sestre u Švedsku. Počela je novi život. Sama, ali slobodna. I srećna, bar tako kažu.
Danas ga vidim samo jednom ili dva puta godišnje, kad mi Irena dozvoli. Ne govori ništa ružno pred njim i ne koristi ga da me kažnjava. Samo je tiha, daleka i ravnodušna. To je gora kazna od bilo koje uvrede.
Prevario sam ženu koja mi je dala dete jer nisam mogao da podnesem njeno telo dok je stvorila život. Sada svakog dana gledam sebe i pitam se kakav sam čovek.
Možda ova ispovest Stanka iz Priboja neće promeniti moj život, ali ako uspe da spreči makar jednog muškarca da ponovi istu grešku, onda nije uzalud napisana.