Oče iz Arilja govori posle presude za ubistvo sina i kako mu je duša kidana
Predrag je preminuo, kao i njegova supruga; njihova deca sada nemaju nikakvu podršku.
Prošlo je više od godinu dana otkako je poraženo ognjište porodice Novaković, ali borba za dostojanstvo žrtava tek dobija svoj najpotresniji završetak.
Posle ročišta o dvostrukom ubistvu koje je Arilje obavio u crnoj marami, izjavilo se da je Milivoje Novaković, otac ubijenog Predraga, oglasio se.
Dok sudska presuda od ukupno 18 godina zatvora Branku Pušici pokušava da naglasi krivicu za ovaj zločin, Milivojeve reči podsećaju da se bol ne može uokviriti u paragrafe.
Sudija se suočava sa ispitom savesti.
Milivoje je u sudnici svedočio čoveku koji mu je oduzeo sina, ali je takođe primetio onog ko deli pravdu. Opisao je trenutak koji ledi krv u žilama – trenutak u kojem se, prema njegovim rečima, i sama pravda postidela.
Prošli put kad je čitao presudu koja je, po mom mišljenju, izuzetno sramna, ali nije izbacivao desno oko. Trljao je to oko dok je čitao... imao sam utisak da će da zaplače," kaže Milivoje.
Za njega, to nije bilo samo signal umora, već pokazatelj da je sudija svestan težine odluke koja ne donosi mir.
Sada mu je rečeno da ispravi grešku. Ako to ne uradi, ne znam šta ćemo dalje.
Sirova istina oca čiji je sin nestao.
Ono što najviše razbija Milivoju nije samo gubitak deteta, već i sudbina koja je zadesila njegove unuke. Dok se ubica, uprkos zločinu koji je, prema tužiocu, počinio iz „niskih pobuda i bezobzirne osvete“, ostaje otac koji će jednog dana videti svoje troje dece; Milivojeva unučad su ostala u potpunoj tišini.
Branko Pušica je osuđen na 18 godina zatvora, a njegova deca su uz oba roditelja.
Predrag je preminuo, njegova supruga je takođe preminula, a njihova deca su ostala bez ikakvog oslonca.
„Troje njegovih dece ima oba roditelja. Moji unuci nemaju nikog. Neću se s tim pomiriti, siguran sam,“ izjavljuje Milivoje, otac koji je preuzeo ulogu zaštitnika najslabijih.
Boj se nastavlja sve do poslednjeg daha.
Milivoje Novaković ne krije da nije upoznat sa suptilnostima prava, ali poznaje svaku stopu bola koju je njegova porodica pretrpela u poslednjih godinu dana. Za njega postoji samo jedna mera pravde – doživotna robija.
„Ne razumem pravo, ali neću odustati od borbe do krajnjih granica,“ zaklinje se ovaj slomljeni, a ipak prkosni otac. Njegova borba nije samo pravna; ona je moralna – to je zavet sinu i obećanje unucima da njihovi roditelji nisu samo broj u sudskom predmetu.
Dok javnost čeka konačnu odluku, Arilje ostaje tiha svedok tragedije u kojoj se jedan otac bori protiv nepravde koja mu je, kako kaže, „ispred očiju“. Dok ubica ima pravo na posete, a njegov unuk može da poseti samo grobove, pravda za Milivoja Novakovića ostaje nedostupna.