Rastući broj samoubistava kod mladih u Srbiji – saveti i pomoć
Prevencija mora biti dostupna svima, a ne smemo ignorisati ove znakove!
Svetom godišnje više od 700.000 ljudi sebi oduzme život. U Srbiji je posebno zabrinjavajuće da se broj mladih i adolescenata koji pokušavaju samoubistvo povećava. Kako možemo pomoći osobi koja tvrdi da njegov život nema smisla?
Koja je uloga lekara, društva i porodice na putu ka ozdravljenju? Odgovore na ova pitanja pruža Mary Vukša, specijalista psihijatrije, u emisiji „Uranak“.
Koliko je tanka granica između donošenja odluke i odustajanja, i da li možemo prepoznati potrebu za pomoć na vreme?
“Svako životno doba nosi svoju težinu – mladost, srednji vek i starost suočavaju se sa različitim pritiscima. Danas mladi prolaze kroz krizu identiteta, gubitak smisla i stalno upoređivanje s drugima. Zbog toga često ne vide sopstvenu vrednost, što izaziva snažan pritisak i emocionalnu bol koja postaje neizdrživ. U takvom slučaju oni zapravo traže – da bi bili viđeni, saslušani i da bi se oslobodili te emocionalne boli“, objašnjava Vukša.
Prema njenim izjavama, za mlade su socijalni kontakti posebno bitni, a njihova vrednost se često procenjuje na osnovu postignutog. „Kad shvate da nisu ostvarili ono što su zamislili, dolazi do sloma. Najveći uticaj na to imaju društvene mreže, mediji, vršnjaci i različiti materijalni statusi“, izjavljuje ona.
Ističe da je ranije bilo drugačije:
„Ranije nismo uvek imali uvid u to ko šta radi i kako živi. Danas je sve dostupno, ali značajan deo toga prikazuje nerealnu sliku.“
Prevencija treba da bude dostupna svima.
“Psihoedukacija treba započeti još od najranijeg uzrasta – u obdaništima, školama i kroz obrazovanje roditelja i partnera. Ključno je da razumemo pojam krize i načine suočavanja s njom, te da iskoristimo dostupnost mreža kao prednost umesto problema. Društvene mreže treba upotrebljavati za širenje pozitivnih poruka“, ističe Vukša.
Prijatelj ponekad može biti više od psihijatra.
“Kada vas neko sasluša bez osuđivanja, to može biti terapeutski efikasnije od samog odlaska kod psihijatra. To je zaista oblik lečenja”, kaže ona.
Dodaje i da spoljašnji utisak često varuje: Čak i kada neko izgleda kao da ima sve, ne znamo kako se ta osoba oseća iznutra. Ne smemo zanemariti funkcionalne depresije. Depresija nije rezervisana samo za mlade. U suštini je to osećaj praznine, beznadežnosti i bezvrednosti – gubitak vrednosnog sistema koji vas vodi kroz život i daje smisao.
Navodi da se praznina može pojaviti čak i kod osoba koje vode „sređeni“ život.
To može predstavljati problem u odnosu sa bračnim partnerom i decom. U našoj kulturi još uvek prevladava stav „izdrži, budi jak, ne traži pomoć“. Istraživanja pokazuju da je to jedan od ključnih razloga zbog kojih ljudi izbegavaju psihološku podršku. Ne treba sve preuzeti na sebe. Nije slabost kad se ne osećamo dobro; to je deo života za koji možemo pronaći rešenje.
Kada je emitovan prvi signal za pomoć?
"Kada prvi put izgovorite rečenicu: 'Šta me sve snašlo, nije mi do života', ne smemo dopustiti da se to širi. Okolnosti koje nekome na prvi pogled deluju bezopasno, za osobu koja razmišlja ovako predstavljaju teret. To ne smemo zanemariti. Bolje je odmah se suočiti sa problemom i potražiti rešenje nego dozvoliti da misli nastave da se šire", rekla je Mary Vukša.
Šta prvo uraditi kada primetite da neko želi da sebi oduzme život?
U slučajevima kada postoji neposredna opasnost od samoubistva, najvažnije je ostati smiren i odmah potražiti stručnu pomoć.
Policijski službenici se obučavaju u kriznom kontaktu i sposobni su da takve situacije podignu pod kontrolu. Zbog toga se često smanjuje potreba za angažovanjem pregovaračkih timova. Njihova dužnost je da smire napetost, ublaže intenzitet emocija i osiguraju da osoba dobije odgovarajuću pomoć“, objašnjava doktorka.
Doktorica pojašnjava kako bi trebalo postupati kada neko, koji nije stručnjak, odluči da pruži pomoć drugoj osobi.
Mirnoća, strpljenje i razumevanje, uz smanjenje napetosti i primenu osnovnih komunikacionih veština, ključni su u kontaktu s osobom koja se nalazi u krizi.
Na kraju, doktorka upozorava na ozbiljnost problema u društvu: „Srbija se nalazi na granici kada je reč o samoubistvima; potrebno je da se još ozbiljnije zapitamo i drugačije pristupimo ovom problemu. Svi moramo da se probudimo i razmišljamo o načinu kako da sačuvamo ljudski život, jer je on neprocenjiv“, zaključila je.