Životna priča Čika Ćire iz Save – trener momaka sa asfalta
Njegova priča nije samo o rvanju i trofejima; ona je priča o disciplini, poštovanju, prijateljstvu i bezuslovnoj podršci.
Postoje pojedinci čiji trag u svetu nadmašuje sve medalje i trofeje; njihova životna priča ostaje večna pouka za buduće generacije. Neki od njih ostavljaju uticaj jači od svih uspeha, a njihove priče i dela postaju neizbrisivo iskustvo za sledbenike i učenike.
Miroslav Ćitaković, poznatiji kao Čika Ćira, bio je upravo takav čovek – autoritet, uzor, mentor i prijatelj, čije ime još uvek odzvanja u svakoj beogradskoj teretani, na Savi, pa čak i širom bivše Jugoslavije.
Njegova priča nije samo o rvanju i trofejima; ona je priča o disciplini, poštovanju, prijateljstvu i bezuslovnoj podršci onih koji su ga smatrali svojim idolom.
Godinama smo slušali priče o njemu – od svedočenja starih sportista i žestokih momaka, preko sećanja „učenika“ sa Save do anegdota komšija i prijatelja. Svaka priča nosila je deo njegove veličine, discipline i dobrote.
S vremenom smo skupili sve te fragmente – sećanja, beleške i fotografije – i sada ih objedinili u ovaj tekst, kao svojevrsno nasleđe, zapis o čoveku koji je oblikovao generacije i čiji uticaj i danas odjekuje među onima koji su imali sreću da ga poznaju.
Espreso portal čuva legende Beograda.
Ko je zaista bio čika Ćira?
Rođen u Skoplju 19. decembra 1936. godine, Ćira je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, ali ga je strast prema sportu odvela dalje. Počeo je svoju karijeru u rvačkom klubu Železničar, a 1969. prešao je u Radnički sa Crvenog Krsta.
Tamo je započela njegova legenda – čovek koji je osvojio bezbroj medalja, ali priznanja i novac nikada nisu bili pravi motivi za njega. Vrednost su mu imali ljudi, zajedništvo i uzajamna podrška.
Snažni momci su ga poštovali i cenili.
Čika Ćira je bio poznati šampion rvanja, čovek čije ime je zabeleženo u istoriji sporta.
Pored briljantnog nastupa na strunjačama, bio je i obezbeđenje na vratima poznatih beogradskih klubova, gde je njegova prisutnost osiguravala sigurnost i poštovanje.
Skoro do svoje smrti neumorno je trenirao generacije mladih ljudi na Savi, prenoseći im znanje, disciplinu i životne lekcije. Mnogi od onih koji su prošli kroz njegovu školu danas su poznata imena – Ljuba, Ćenta, Giška, Vaso, Kristijan, Adžem… Njegov uticaj je prevazilazio sport, a njegovo učešće na filmu dodatno je isticalo njegovu raznovrsnost.
Malo ko zna da je glumio u filmovima poput Čuda, Bolanog dožičina, Zakletve i Karađorđeve smrti, što pokazuje da su njegova energija i talent bili bezgranični.
On je bio izuzetno moćan u svojoj tišini i jednostavnosti, a to najlepše iznose njegovi učenici – disciplinovani i odani partilaci. Jedan od njih je, potpuno anonimno, otkrio detalje za Espreso o čuvenom Čika Ćiri.
Nisi mogao da budeš poštovan u Beogradu ako nisi prošao Ćirinu školu. Njegova disciplina bila je nemilosrdna, a treninzi su bili teški, ali svi koji su ih prošli danas ga sećaju s poštovanjem i zahvalnošću. Njegovi nadimci su bili Debeli, Ćita, Čika Ćira... Svako ga je zvao na svoj način, a on je prihvatio. Nadimci su dolazili iz srca, od svakog ko je odrastao uz njega", rekao je čovek koji je išao na njegove treninge u mladosti.
Bez njega ne bih nikada uspeo da prevaziđem životne izazove; on je u meni probudio zver, ratnika i hrabrog čoveka bez straha.
Trener, oslonac, uzor, a za neke i otac.
Čika Ćira nije bio samo trener; imao je i druge dužnosti.
On je bio mentor, uzor i često zaštitnik. Mnogi uspešni poslovni lideri, intelektualci i sportisti danas mu se zahvaljuju jer je nesebično delio svoje znanje i iskustvo, oblikujući ljude koji su ga smatrali otcem, a koje decenijama kasnije ponosno pričaju o njemu.
Svi hrabri momci proći su kroz njegovu školu – od starog guarda Ljube Zemunca, preko nove generacije Aleksandra Kneževića Kneleta i Kristijana Golubovića, sve do današnjih momaka.
Legende devadesetih u fer tučama.
U ranijem dobu fer tuča, najjači od najjačih momaka iz Ćita su se sukobljavali mačevima i takmičili.
Ljuba Zemunac je šetao gradom kao dokaz svoje titule najjačeg i najodvažnijeg momka, ostavljajući trag svuda gde bi se pojavio. Njegova reputacija privlačila je ljude iz dalekih krajeva; pa čak i momci iz Crne Gore, poput poznatog Vasa Pavićevića, dolazili su kod njega na treninge.
Poznato je da je Luka Đurović svake večeri u Baru pratio voz kako bi stigao na jutarnji trening u osam i trideset kod Čitakovića u Beogradu, jer je Čika Ćira bio mentor vredan svakog napora i odricanja.
Slon se šetao po Beogradu, a lava je doveo mamu u stan.
Sa svojih turneja po inostranstvu Miroslav gotovo nikada nije ništa donosio kući; sav novac od dnevnica trošio je na lunaparkove, bioskope i cirkus. Samo jednom, 1962. godine, na festivalu u Lajpcigu, kupio je tegove za trening po ceni od 200 maraka i nosio ih u torbi tokom celog puta.
Međutim, čim je voz prešao granicu, u očima svih predstavnika i vođe puta, bacio ih je kroz prozor, objašnjavajući:
Ovi tegovi su suviše laki za mene i moje prijatelje, a da ih dam nekom bezveznjakoviću nema smisla. Ovako je ipak najbolje.
Za reprezentaciju je nastupao samo kad je želeo; proleće i leto je neretko provodio na Savi, gde je, između ostalog, radio kao spasilac, spasivši tokom jedne sezone čak 30 ljudi od davljenja.
Njegova želja da šokira i okrene sve naopačke ostvarila se kada je postao dreser divljih zveri u cirkusu; nekoliko meseci je šetao slona po Beogradu za 20.000 dinara, a potom ga privezao za električni stub pored „Gradskog kafana“ i otišao da popije voćni sok. Istovremeno, jedna od njegovih ludorija gotovo je koštala života njegove majke: dok se vraćala iz grada, zatekla je u stanu mladog lava koji je Miroslav doveo iz cirkusa kao gost.
Širok spektar smrti i ulazak u legende
Iako je preminuo 2017. godine, njegov duh još uvek živi na Savi; treninzi se nastavljaju, a njegovi učenici čuvaju tradiciju.
Fotografije iz naše privatne arhive, koje su podelili njegovi učenici, svedoče o čoveku koji je učio, vaspitavao, voleo i ostavio neizbrisiv trag u srcima mnogih.
Jedno je sigurno – Čika Ćira bio je čovek moći, discipline i srca; legenda čija će škola još uvek inspiriše i podučavati nove generacije, a njegovo sećanje će trajati dugo, dugo posle njegove smrti.