Svekrva Stanki je pretvorila život u pakao
Kad je mlada nevesta došla da živi kod nje, svekrva gospe Stanke imala je 50 godina.
Gospođa Stanka (77) je ispričala da je u vreme kada se udavala na selu gotovo pravilo da stariji sin ostane u roditeljskoj kući. Tako je došla u dom svekrve, koja joj je bez reči otežavala život, dok su suprug i svekar samo slegali ramenima.
Svekrva gospođe Stanke imala je petdeset godina kada je ona, kao mlada nevesta, došla da živi u njenu kuću. „Tada sam imala 21 godinu i bila sam nezrela za ljudsku zlobu“, izjavila je.
Svojom vesele i naivnom naravi nisam ni pomislila da ću naići na neprobojni zid koji me tamo dočekao. Prvog dana mi je svekrva, koja je bila loše raspoložena na svadbi, rekla da ne smem ulaziti u njen deo stana, već da se držim svog gornjeg sprata – što je bio prvi šok koji sam doživela.
“Prve dve godine nije me ni pogledala. Kad je čula da dolazim s posla, zatvorila je vrata kuhinje; morala sam da prođem do stepenica koje vode na naš sprat. Ta je vrata zatvarala kad god bi me čula i da silazim. Međutim, moja supruga, za mene iza leđa, zvala je na ručak svaki put kada sam se vraćala s posla i krenula na sprat. Ta žena nikada nije pitala da li sam taj dan nešto skuvala, ali sutradan je znala šta sam pripremila. Pravila se da me nema, a htela je sve da zna o meni”, kaže Stanka.
To je, kaže, zaista bilo bolesno ponašanje. „Moji roditelji su bili povučeni, daleko više od nje, ali su imali dobro srce i nije mi bilo jasno kako bi netko iz čistog mira mogao tako ružno postupati“, govori.
Šta je zaista spašavalo njenu situaciju bila je zaposlenost kao pomoćna kuvarica u restoranu unutar malog mesnog hotela; tako je imala svoj „dinar“ i nije bila stalno kod kuće. „Svekrva je ceo život bila domaćica, nezadovoljna svojim životom. Svekar je još radio teški fizički posao, pa bi s posla dolazio potpuno iscrpljen; a pošto je svekrva držala sve četiri ugla kuće, nikada joj se nije usprotivilo“, rekla je gospođa Stanka.
Da li je bilo moguće da bude bolje?
“Žao mi je što sam shvatila njeno nezadovoljstvo tek nakon mnogo godina, jer sam dugo mislila da je problem u meni. Mi, tokom trideset godina koliko je još živela, nismo razgovarale kao žene, kao ljudi. Ako bi to kasnije htela, ne bi mogla, jer sam jednog dana odlučila i obećala sebi da ću se zauvek pretvarati da ne postoji“, kaže Stanka.
Danas mi je žao što su suprug i ja imali samo jedno dete; verujem da sam to odlučila podsvjesno upravo zbog nje. Nisam, naime, volela svoj život tamo jer sam gajila mržnju, a ta osećanja se polako proširila i na brak, pošto moj muž nije želeo da se odseli. Zaista ga je brinulo što ja želim da živim bez njegove majke.
“Na kraju sam se pomirila s tim; u selu tada nije bilo normalno ostavljati muža, uzimati dete i odlaziti. Postojale su žene koje su trpele teže oblike porodičnog nasilja. Iako nisam bila izložena batinama, sve to me je unutar izjedalo”, napominje.
Još joj je u grlu knedla.
Svekrva je pre 26 godina umrla, a ona još uvek se seća kako je svakog dana gledala kokoši po dvorištu, ali joj nikada nije dala jedno jaje. „Ne možete zamisliti. Kad je otišla, sećam se da je stalno sedela na prozoru iza zavese, kao neka utvara; ni tada nije podigla ruku da mi pomogne“, kaže.
Danas, govori da je upoznata sa životom i razume koliko škodu mogu naneti toksični odnosi. “Mržnja ubija pravu radost života. O kakvoj radosti pričati kada sam svaki dan penjala iste stepenice sa istim negativnim mislima? S godinama mi je to postalo normalno, ali nije bilo normalno. Čoveku može život proći u toj nekakvoj polusvesnoj, toksičnoj mržnji”, završila je svoju priču gospođa Stanka.